Bolno svjedočenje Elme: Mamine priče i fotografija jedina uspomena na ubijenog oca

Imala je dvije godine i dva mjeseca kada je posljednji put bila u očevom naručju. Tog marta ratne 1993. godine u konvoju UNHCR-a sa majkom Hurijom došla je u tuzlansku dvoranu Mejdan.

U julu 1995. godine njen otac Zajim Hasanović je ubijen u 27. godini, a ona nakon 26 godina traganja za njegovim posmrtnim ostacima 11. jula u potočarskoj dolini bijelih nišana napokon će moći proučiti Fatihu pred njegovu dušu.

„Jedino što imam su mamine priče i jedna slika iz njenog novčanika. To je sve“, počinje svoju ispovijest Elma Delić, Zajimova kćerka, danas majka djevojčica Džane i Zane.

Ne zna, govori ona, šta je gore. Da li to što oca nije zapamtila ili da bar pamti njegov osmijeh, glas, pogled...

„Znate kako, dok sam bila mala nisam to ni osjetila. Sa njom sam imala sve, ništa mi nije falilo. Međutim, kako se odrastalo, srednja škola, matura, diplomski, djeca... Fali, ali eto tako je kako je“, govori Elma koja je uprkos gubitku oca, amidža, daidža i druge mnogobrojne rodbine smogla snage da završi Medicinsku školu u Tuzli, a potom i Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli na Odsjeku za hemiju.

Ovog 11. jula, pored babe, ispratit će i daidžu Asima Nukića, također iz Cerske (opština Vlasenica). Strijeljani su zajedno u Pilici (opština Zvornik), a njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u okolini Liplja (Zvornik).

„Ne želim nikom zlo, ne želim da se ikom ponovi ovo. Čak ni njima koji su ovo uradili“, govori Elma koja je diplomirala 2014. godine i od tada je na birou za zapošljavanje.

Ima samo odrađen pripravnički staž u Vodovodu Srebrenik, ali posla za nju još uvijek nema. Njena majka s ocem Zajimom je bila tek tri godine u braku. Podigli su kuću u Cerskoj, dobili Elmu u januaru 1991. godine, a već na godinu je zapucalo.

Hrabri branitelji Cerske sve do marta 1993. godine su odolijevali neprijateljskim napadima, ali su na kraju linije odbrane pale, a stanovništvo je prognano u Srebrenicu.

Hurija Hasanović sjeća se scene kako Elmu drži u naručju u prepunom kamionu UNHCR-a koji je od Konjević-Polja do Tuzle putovao više od osam sati.

„Ja imam želju da se ukopa, da znam gdje su mu kosti... Curica, dijete nam je završilo fakultet i ima eto dvoje djece“, govori u suzama Hurija Hasanović, koja je čula da je Zajim viđen u Novoj Kasabi i da je odveden na strijeljanje u Pilicu.

Tu su joj zločinci ubili i brata Asima koji je imao 24 godine. Ranije je pokopala oca, a u nedjelju će supruga i brata.

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari 11. jula ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci devetnaest žrtava genocida počinjenog 1995. godine u Srebrenici.

Najmlađa žrtva koja će ove godine biti ukopana u Memorijalnom centru Potočari je Azmir Osmanović koji je imao svega 16 godina kada je likvidiran. Konačan smiraj ove godine će pronaći još jedan maloljetnik Fikret Kiverić koji je imao 17 godina u momentu smrti.

Ove godine konačan smiraj naći će i jedna žena Zilha Delić. U momentu stradanja imala je svega 24 godine. U Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari bit će ukopani ove godine i otac i sin Hajro i Jusuf Aljić.

Najstarija žrtva koja će naći svoj konačni smiraj u Memorijalnom centru Potočari jeste Husein Kurbašić, koji je imao 63 godine u trenutku smrti.

U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, do sada su ukopane 6.652 žrtve genocida počinjenog u julu 1995. godine, dok je na drugim lokacijama, a prema željama porodica žrtava, ukopano još 237 žrtava genocida. Još uvijek se traga za oko 1.000 žrtava genocida.