Among Wolves: Amerikanac snimio dokumentarac o livanjskim motoristima

Priliku i ideju je našao kada se oko dvije i po sedmice vozio po Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Na njega je ostavilo veliki utjecaj sve što je vidio tamo, posebno činjenica da se to podneblje još uvijek oporavlja od rata (1992-1995). Međutim, ono što je vidio, u njemu je proizvelo više pitanja nego odgovora.

Convey je 2005. godine prodao sve što je posjedovao i kupio kartu za Dubrovnik da nađe priču koja će odgovoriti na barem neka pitanja iz ovog poglavlja balkanske historije. Priča koja je nastala iz te želje, pretočena je u dokumentarni film „Among Wolves“.

Nakon što je proveo deset godina u Bosni i Hercegovini, za Journal Now je rekao da je čuo puno stereotipa o Balkanu. Navodi primjer da je čuo da na Balkanu živi brutalan narod, a, iz njegovog ličnog doživljaja, može reći da je to zapravo potpuno suprotno.

„Naišao sam na puno toplih ljudi. U ljudskoj prirodi je da nas plaši sve što ne znamo i ne razumijemo“, rekao je Convey, dodajući: „Stvari postaju manje strašne kada ih razumijete. Pa, ljudi koje sam ja sreo srušili su sve stereotipe o grubim ljudima, rodnim stereotipima i ratnim veteranima. Oni su sve to i ništa od toga – kao i mi svi. Vjerujem da istina leži između redova, ne samo na njima“.

“Among Wolves” je priča o motociklističkom klubu „Vukovi“ i njihovim vođama Branku Lijoviću „Liji“ i Željku Krišti. Stariji članovi ovog kluba su većinom ratni veterani. Convey je izjavio  da se neki od njih bore i sa PTSP-om, no to ih ne ometa u tome da pomažu u gradu popravljajući stvari, kao npr. na sirotištu, članovi moto-kluba su i dobrovoljni davaoci krvi, a vode i brigu o divljim konjima. Sve to rade u gradskoj atmosferi gdje je između 40 i 70 posto stanovništva nezaposleno, navodi on.

Convey je boravio u Mostaru jedno vrijeme, a kada je čuo za moto-klub „Vukovi“ u Livnu, otišao je da ih čuje i vidi lično. Bio je zapanjen viđenim i odlučio se da baš oni ispričaju tu posebnu priču koju je on želio iskazati.

Convey navodi da mu je najveća satisfakcija da je film proizveo odlične reakcije ratnih veterana iz SAD-a. „Htio sam da prikažem realističnu formu PTSP-a. Veterani s kojima sam razgovarao rekli su da je iscjeljivanje dugotrajno, ali ima nade i da nije tako kako Hollywood prikazuje.“