120 godina društva La Benevolencija

Piše: Jakob Finci, predsjednik kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva Jevreja “La Benevolencija”

Naša priča je prilično stara, a istovremeno i prilično poznata. Naime, davne 1492, kada su španski katolički kraljevi Ferdinand i Izabela odlučili da prognaju sve Jevreje iz Španije, počeo je exodus. Neki su pošli za Kolumbom i završili u Americi, a neki su se okrenuli prema Balkanu i završili u Bosni. U šali kažemo da se još uvijek ne zna ko je otišao na krivu stranu.

Bosna je u to doba bila novoosvojena teritorija koju je Otomanska imperija pokušala da napuni stanovništvom, uključujući i novopridošle Jevreje, tako da su tragovi jevrejskog prisustva vidljivi već početkom XVI vijeka, da bi 1565. godine i Jevrejska opština bila organizovana. Među prvim poslovima je bilo izgraditi sinagogu, koja je otvorena 1581. i u njoj je danas Muzej Jevreja Bosne i Hercegovine.

'Mali Jerusalem'

Miletski sistem u Otomanskom carstvu je dozvoljavao svakoj vjerskoj skupini slobodno ispovijedanje vjere, pa su Jevreji bili u istom statusu kao i svi drugi nemuslimani, što je u poređenju sa Evropom, njihovim getima za Jevreje, pogromima i drugim problemima, bio pravi mali raj. Sinagoga se takorekući naslanja na obližnju džamiju, staru pravoslavnu crkvu i katoličku crkvu, što u krugu od 200 metara još jedino možete vidjeti u Jerusalemu. Nije onda čudo da je Sarajevo u jevrejskom žargonu dobilo ime “Mali Jerusalem”.

Onda je došla 1878., Berlinski kongres i Bosna je stavljena pod jurisdikciju Austrougarske monarhije. Doveli su sobom i svoje državne činovnike, među kojima je bio nemali broj Jevreja, bilo iz same Austrije, ili iz Češke, Mađarske, Poljske i ostalih dijelova carevine. Za lokalne Jevreje novi šok. Očito je da se radi o Jevrejima, ali o Jevrejima koji ne znaju jezik, jer zaboga, jevrejski jezik je Ladino, ili Judeo-espagnol ili lingu di điđoz, ko se to zvalo.

Naravno, već naredne godine je formirana Aškenaska jevrejska opština u Sarajevu i između ove dvije opštine nije nikada bilo otvorenih sukoba, sve do 1940. kada su se integrisale, misleći da će ih to spasiti od genocida i Holokausta u kome je nažalost stradalo preko 80% naših Jevreja.

Osnivanje društva La Benevolencija

Sarajevska jevrejska čaršija je uskoro shvatila da nije dovoljno samo držati otvoren svoj ćepenak i pomalo trgovati u čaršiji, jer se tako, bez škole, nikad neće postati neko i nešto u državnoj hijerarhiji.

Još u januaru 1892. sjela je grupa viđenijih ljudi i donijela odluku da formira društvo “La Benevolencija” za stipendiranje siromašnih a talentovanih sefardskih mladića (gender još nije bio tako popularan kao danas), bilo za zanate, bilo za visoke škole, koje tada u Bosni nisu postojale, ali bilo ih je u Carevini na nekoliko mjesta. Koncem 1892. održana je i Godišnja skupština, izabrano rukovodstvo, donesena pravila i “La Benevolenciija” je krenula u rad.

Već nakon desetak godina postignuti su impresivni rezultati sa desetinom jevrejskih studenata u Beču, Pešti i Pragu, sa blizu već 400 kalfi od kojih je nemali broj postao majstorima, jer je Benevolncija pored stipendije, organizovala za šegerte analfabetski tečaj, a nakon toga i obuku, pomalo iz korespondencije, malo računa i knjigovodstva, ili današnjim riječnikom pravi kurs menadžmenta.

Društvo je imalo stalne donatore, pa je iz tih sredstava kupljeno zemljište u tadašnjoj (i sadašnjoj) Miss Irbina ulici da se pravi upravna zgrada Benevolencije.

Već 1908 društvo je prestalo biti društvo za stipendiranje sefardskih mladića i postalo Jevrejsko društvo za prosvjetu i kulturu, čime se granica između Sefarda i Aškenaza sasvim uklonila, mada je i prije toga bilo i aškenaskih stipendista. Djelatnost je proširena na cijelu Bosnu i Hercegovinu, a značajne potpore su dobijali i Jevrejske studentske menze u Beču i Zagrebu.

Prvi svjetski rat je usporio djelatnost, jer su mnogi stipendisti otišli u vojsku, a nakon rata je u novoj Kraljevini naravno “La Benevolencija” nastavila da radi punom snagom. Biblioteka Benevolencije, sa preko 100.000 knjiga, postala je jedna od najvećih, ako ne i najveća u gradu, a saradnja je cvjetala i sa ostalim društvima sličnoga profila. Polako, “La Benevolencija” je postala krovna organizacija za sve jevrejske djelatnosti u Bosni i Hercegovini, pa i za mnoge na širem područiju Kraljevine Jugoslavije.

Uvijek je to bila dobro organizovana, štedljivo vođena i transparentna organizacija, oko koje nije bilo niti problema, niti loših riječi.

Drugi svjetski rat

Nažalost, sve što je dobro ne traje vječno, pa se tako i nad Evropu nadvio bauk novoga rata, a Jugoslavija je postala utočište izbjeglim Jevrejima iz Poljske, Česke, Austrije i Njemačke. Gotovo sva sredstva koja je imala na raspolaganju, organizacija je potrošila pomažući ovaj talas izbjeglica, koje su, što legalno, što ilegalno boravili u našoj sredini.

Na kraju, počeo je rat i u Jugoslaviji, i vrlo brzo je Sarajevo postalo sastavni dio Nezavisne države Hrvatske. “La Benevolencija” je, kao i druge jevrejske institucije, dobila svog “povjerenika”, koji je u rekordno brzom roku rasturio sve što se moglo rasturiti, počevši od biblioteke koja je raznesena, pa do dokumentacije i ono malo gotovine što je još ostalo na računima i u kasi. Sve što smo imali je vrlo sistematski uništavano, tako da iz perioda neposredno pred rat ništa nije sačuvano, jer je sve još bilo u ormarima i fasciklama. Ostala je tu i tamo po kućama sačuvana Spomenica Benevolencije, izdana 1924. o 40 godišnjici društva, koja je, što je interesantno napomenuti, štampana naizmjenično, jedan članak latinicom, drugi ćirilicom, i tako redom. U Arhivu BiH je ostalo ono što je još Austrija počela da skuplja, sva zvanična dokumentacija o odobrenju rada, potvrdi Pravila društa pa kasnije Statuta Benevolencije, nešto poslovnih knjiga i to je to.

'Demokratske promjene'

Nakon oslobođenja 1945., gotovo svi preživjeli sarajevski Jevreji su se vratili kući. Amerika je bila daleko i zatvorena, Evropa razorena, a država Izrael još nije postojala. Među prvim poslovima je bilo obnavljanje rada “La Benevolencije”, ali kako je tada rečeno, možda je bolje da je nazovete “Sloboda”. Tako je jedno kratko vrijeme Benevolencija pod tuđim, a svojim imenom, pokušala da nastavi raditi, ali je sve to kratko trajalo, pa je 1948., kao i sva druga društva i organizacije sa nacionalnim predznakom jednostavno ugašena.

Sve ono što je radila “La Benevolencija”, preuzela je na sebe Jevrejska opština, pa je tu bilo i kulturnih aktivnosti, bilo je i pomoći onima kojima je bila potrebna, ali sve to nije bila Benevolencija.

Onda su došle takozvane “demokratske promjene”, slobodni izbori u novembru 1990., da bi već početkom 1991. ponovo bila registrovana “La Benevolencija” kao Jevrejsko kulturno prosvjetno i humanitarno društvo. Ciljevi su bili sačuvati i prezentirati jevrejsku kulturu, koju su Jevreji donijeli sa sobom u ove krajeve, te kulturu koju su stvarali u Bosni i Hercegovini i na taj način sigurno obogatili ovu zemlju, te humanitarni rad.

Zgrada Muzeja Jevreja u Sarajevu

Početkom 1992. obilježili smo 100 godina rada Benevolencije, pred prepunom salom Narodnog pozorišta, a tokom Sarajevske zime iste godine održali sedmodnevni program “Shalom Sarajevo – Jevreji voljenom gradu”.

Djelovanje Le Benevolencije u toku rata

Ništa nije pomoglo i u aprilu 1992. počeo je rat u kome je i “La Benevolencija” imala svoju ulogu. Naime, još pred početak rata, nakon opsade Dubrovnika, koja nam se sada čini kratkom, svega 90 dana u poređenju sa 1425 dana opsade Sarajeva, naučili smo da je najvažnije za starije i hronične bolesnike imati dovoljno lijekova. Sazvali smo jevrejske ljekare i farmaceute i napravili su nam za tili čas dugu listu lijekova neophodnih za preživljavanje 1.500, uglavnom starijih ljudi, u periodu od tri mjeseca. Što nije bilo na domaćem tržištu – kupio nam je JOINT. Za ostatak para kupili smo hranu koja može stajati, kao ulje, brašno, so, šećer, rižu, pastu, grah, konzerve i zaključili da će nam, ukoliko dođe do rata dobro doći, a ukoliko sve bude mirno, da ćemo to podijeliti kao tzv. “zimsku pomoć” ljudima slabijeg imovnog stanja.

Uz pomoć JOINT-a, Sohnuta i Jevrejskih opština Beograd i Zagreb, organizovane su evakuacije iz Sarajeva, prve tri avionom prema Beogradu, a zatim kopnom u Hrvatsku, prema Splitu i Pirovcu i kasnije Makarskoj. Evakuisano je iz Sarajeva preko 2.500 ljudi, od kojih oko 1000 Jevreja.

Nas oko 500 je ostalo u gradu i krenuli smo u aktivnosti Benevolencije. Prvo je bilo otvoriti apoteku, jer je sve u gradu (intersantno osim knjižara) bilo opljačkano, pa i apoteke. Komšija koji je imao radnju preko puta opštine nam je ustupio svoj prostor za apoteku i tako je osvanula firma “Humanitarna apoteka La Benevolencija”. Nije to svima lako za izgovoriti, pa smo odmah dobili nadimak “Jevrejska apoteka”, a uskoro je postalo poznato da ako nešto trebaš, traži u Jevrejskoj apoteci, ako tamo nema – nećeš to nigdje naći. Uvijek je pred apotekom bio popriličan red, a onda su počeli prigovori u smislu, da je jako opasno doći do naše apoteke, jer treba preći most na Miljacki, a mostovi su bili cilj za snajpere sa brda. Pa smo otvorili drugu apoteku, preko puta Narodnog pozorišta, a mjesto je postalo tako popularno, da je i danas u istom prostoru neka komercijalna farmacija.

Međutim, pošto smo mi i kulturno prosvjetno društvo, a niko nije radio, počeli smo sa drugim aktivnostima. Organizovali smo kurseve stranih jezika, učili smo hebrejski, engleski, francuski, njemački i arapski (jer je najbolji profesor arapskog bila Jevrejka), pa su odmah počele šale da optimisti uče engleski, a pesimisti arapski.

U septembru 1992. smo obilježili 500 godina izgona Jevreja iz Španije, na manifestaciji koja je trajala tri dana i koja je uz brojne okrugle stolove, koncerte i izložbe, zabilježena i u New York Timesu. Svijet je iznenada otkrio da pored Muslimana, Srba i Hrvata, u Sarajevu ima i Jevreja, pa smo postali meta stranih novinara i TV ekipa koje su pokrivale naš nesretni rat. Te vijesti i reportaže su inicirale stvaranje oraganizacija u Evropi “Prijatelji Benevolencije Sarajevo”, koji su počeli da skupljaju i šalju nam humanitarnu pomoć. Tako je “La Benevolencija” postala prva i jedina domaća humanitarna organizacija koja je potpisala ugovor sa UNHCR-om, te dobila registarske tablice i kartice saradnika najveće svjetske humanitarne organizacije, zahvaljujuči tome što je kod podjele pomoći jedino pitanje bila “Šta vam treba?”, a ne tada uobičajeno šta si i kako se zoveš.

Organizovali smo unos i slanje iz Sarajeva na stotine hiljada pisama, radio vezom smo povezali Sarajevo sa Beogradom i Zagrebom, a telefonom preko Zagreba sa cijelim svijetom. U našoj kuhinji smo svaki dan u sedmici, svaki dan u godini osim za Jom Kippur dijelili po 320 – 350 toplih obroka. Čak smo uspjeli da odštampamo i nekoliko Biltena o našem radu i životu, na dva jezika, ovaj puta nije u pitanju ćirilica i latinica, nego na bosanskom i engleskom jeziku, naravno kada bi se zvijezde poklopile pa je u isto vrijeme bilo i struje i papira i boje i moglo se nešto štampati.

A onda je napokon rat završen. Od evakuisanih Jevreja u Sarajevo se vratilo njih blizu 40%, procentualno najviše od bilo koje etničke grupe koja je napustila grad. Prestala je potreba za humanitarnim apotekama, humanitarna kuhinja je prerasla u mali restorančić, sa jednim brojem jela koja se i nadalje humanitarno dijele, od kurseva jezika donedavno je još bio kurs engleskog, ali smo sada i sa tim prestali, jer nema interesenata, ali zato imaju druge aktivnosti.

Umjesto da našim klijentima damo svaki dan po jednu ribu, naučili smo ih da pecaju ribu. Naime, organizovali smo kurs malog biznisa, gdje su u 60 časova nauče osnove knjihovodstva, marketinga, pravnih propisa, pravljenje biznis plana i sve ono što je neophodno za početak. Otišli smo korak dalje i formirali Mikrokreditnu fondaciju “Melaha” (po imenu prve jevrejske štedionice u Sarajevu), koja takvim ljudima daje kredit za otpočinjanje posla i imamo nivo povrata kredita od 97%.

Briga o starima i djeci

Vodimo brigu o starima, koji su ostali u Sarajevu, dok su im potomci negdje u svijetu i sjete se eventualno da jednom mjesečno nazovu i čuju jesu li još živi. Blizu 400 ljudi očekuje dva ili tri puta sedmično posjetu iz Benevolencije, gdje in njegovateljice pomažu u kućnim poslovima, nabavljaju hranu i lijekove, ili, što je najčešći zahtjev, samo sjede sa njima da zajedno popiju kafu, jer je to jedina živa riječ koju čuju. Sa TV aparatom je malo teže razgovarati.

Najviše brinemo o djeci i omladini, jer na njima sve ostaje. Želimo od njih da napravimo dobre ljude, svjesne toga da su Jevreji, ali ne da im to bude prednost, nego da to ne osjećaju kao manu i teret. Počeli su ljetovanjima u Pirovcu i Sarvašu da stvaraju mrežu prijatelja iz bivše Jugoslavije i šire.

Može se još mnogo pričati o aktivnostima, radu, uspjesima, a što da ne i promašajima, jer sigurno i toga ima. Ali, zaustavimo se ovdje za prvih 120 godina, i mada je to kod Jevreja ciljani kraj, mi se nadamo da će Benevolencija doživjeti i preživjeti još najmanje 120 godina.

Sve što smo uradili, uradili smo zahvaljujući prijateljima, ljudima među koje spadate i vi koji ovo čitate i svi oni koji su nam u prošlosti pomagali i vjerujemo da će to i nastaviti, jer bez Benevolencije (dobre volje) nije lako živjeti.