Pješači 14 kilometara do škole, sreće medvjede, vukove

23.11.16. 21:15

Blic.rs

Dijeljenja 1

Pješači 14 kilometara do škole, sreće medvjede, vukove — Blic.rs / Slavko, đak pješak

Dok je vani još mrak, ovaj dječak izlazi iz kuće i kreće na svoj put kroz šumu, dugačak sedam kilometara.

Nakon sat i pol, Slavko Koturović stiže do mjesta gdje će se ukrcati na autobus.

Slavko živi u selu Mlanče ispod planine Čemerno u Srbiji, a đak je šestog razreda OŠ "Stefan Nemanja" iz Studenice.

U reportaži koju je o njemu objavio beogradski Blic.rs. Slavko kaže kako je već nailazio i na medvjede, a prolazi kroz šumu u kojoj ima i vukova. Na putu do autobusa često ga prate otac, brat ili pas Vučko.

"Kada idem u školu, ustajem u pet sati ujutru i oko pola šest već krećem ka autobuskom stajalištu. Do njega mi treba oko sat i po hoda, a put i nije baš prijatan jer moram da idem kroz šumu u kojoj ima divljih životinja - priča ovaj trinaestogodišnjak koji do škole i nazad mora da se vozi i autobusom još sat vremena.

Nije mu prijatno da kroz mrak pješači kroz divljinu, kaže. Pogotovo je teško zimi, jer zime u podnožju Čemerna znaju da budu duge, hladne i sa puno snijega. A onda počinje izazov da se probije do autobusa. Slavko kaže da tada njegov otac Rade i on moraju najprije da raščiščavaju snijeg, kako bi se probili do autobusa.

"Kad su kišni dani, putem kojim hodam je blato, makadam je izrovan, a tek zimi, po snegu, koji u ovom planinskom kraju često bude veći od jednog metra, tada je najteže", kaže Slavnko.

Njegov najbliži drug živi sedam kilometara od njegove kuće a mogu da se druže samo ponekad, i tada obično igraju fudbal.

"Obaveze u školi mi oduzmu dobar deo dana. Kada se vratim kući, moram da pišem domaći i učim. Tek kada to sve završim i, ako mi ostane vremena, mogu da se igram ili da pomognem roditeljima na imanju", priča Slavko, koji kaže kako mnogo voli crtanje.

NJegova majka Spomenka kaže da joj je žao Slavka jer mu je baš naporno da ide i vraća se iz škole.

"Slavka štedimo maksimalno. Imamo posla na imanju, ali nam on pomaže samo kada nema drugih obaveza. Najviše me strah kada ujutru, zimi, po mraku ide kroz šumu ka školi. Uvek razmišljam o tome da bezbedno stigne do autobusa jer je ovo ipak divljina", kaže Slavkova majka.

Iako od savremenih tehnologija koristi samo mobilni telefon, Slavkova velika želja je da uspješno završi školovanje i postane televizijski snimatelj. Jer, kako je rekao za Blic.rs, onda bi mogao da zabilježi ljepote svog sela u podnožju Čemerna, ali i nimalo lak život ono malo njegovih preostalih mještana.