Mehmed Čavkić: Biti Sarin otac znači biti ponosan otac

"Neki dolaze brže, neki sporije, ali je bitno da dođu do cilja. Moja poruka jeste da trebamo pomoći sporijima, da i oni dođu do svoga cilja", kaže otac Mehmed Čavkić iz Bihaća.

 Njegova kćerka Sara je nakon rođenja imala tri operacije srca. Nakon druge operacije, bila je dva mjeseca u komi. Tada su počeli problemi vezani uz  Sarin oporavak, a njeni roditelji učinili su sve  da bi se njihova kćerka uključila u redovno školovanje i društvene tokove.

„Nailazili smo na nerazumijevanje, počevši od pojedinaca pa sve do državnih ustanova, koje traje i danas. Ipak, mi na sve gledamo pozitivno i jedni smo drugima najveća podrška. Biti Sarin otac znači biti ponosan otac“, ističe Mehmed.

„Idem u deveti razred, a 2001. sam godište. To mora da je čudno, jer imam previše godina. Nije to sramota. Sramota je ako kradeš, ako ubijaš. Nije sramota imati neku bolest ili poteškoće, život je pun poteškoća. Moramo se suočiti sa tim i naći rješenje", govori Sara, koja ima disleksiju i probleme s motorikom.

Najprije je pohađala školu u mjestu Čavkići, blizu njene kuće, a kada je prešla u novu školu u Bihaću, plašila se hoće li se dobro uklopiti. No sada uživa svaki dan, a najviše voli predmete tjelesno, muzičko i likovno. Za njen napredak, kaže, zaslužna je škola, ali i ona sama jer ima volju da uči.

"Volim sve predmete, volim i Naš jezik, ali je malo kompliciran i mora se puno učiti. Mogu zapamtiti gradivo, ali više volim svojim riječima ispričati kako shvatam nešto. Inače prolazim četvorkom. Znam čitati, ali da pročitam jedan list, treba mi sat ili dva. Zato vježbam čitanje svaki dan“.

Ova šesnaestogodišnjakinja može se pohvaliti elokvencijom kakvu malo ko od njenih vršnjaka posjeduje. Voli da razgovara o svojim problemima i problemima društva. Kaže da nije poput druge djece jer ne zna da slaže.

 "Ne znam lagati, da gledam drugog u oči i slažem nekoga. Ako mi se nešto ne sviđa, ja ću to reći. Nemam dlake na jeziku i uvijek kažem što mislim.  Ako neko kaže ružnu riječ, kažem sram da te bude. Ti kad mene uvrijediš, ti si za mene završio. Mislim da sam se  dobro uklopila u društvo i našla sam prijatelje, drugare i kolege. Sa drugaricama se družim svaki dan u školi i poslije škole. Ponekad sakupimo pare i odemo u restoran blizu škole, da pojedemo nešto, prošetamo...“ priča nam Sara.

Od prošle godine ona ima priliku da upotpuni svoje vještine i poveća svoje mogućnosti, otkako je u Bihaću, uz pomoć organizacije Save the Children, otvoren Centar za razvoj inkluzivnih praksi (skraćeno CRIP). U CRIP-u djeca s poteškoćama u razvoju imaju priliku dobiti sveobuhvatan servis podrške, kako bi se što bolje uklopili u redovno školovanje.

"Otvaranje CRIP-a u Bihaću je pozitivno utjecalo, ne samo na Saru već i na ostalu djecu kojoj je potrebna pomoć bilo koje vrste: druženje, radionice, fizikalni tretmani i razgovori sa psiholozima“, kaže njezin otac, no dodaje da, uprkos napretku društva, ono i dalje gaji predrasude prema djeci s poteškoćama i njihovim porodicama:  

„Što se tiče predrasuda ni na koga se ne može utjecati, svako ima svoje mišljenje. Često nailazimo na nerazumijevanje, jer neki imaju nekorektan odnos i drugačiji pogled na moje dijete. Mi se nekako nosimo sa time, ali moje dijete bude povrijeđeno i osjeća se odbačeno", pojašnjava Čavkić.

Karate je još jedna od aktivnosti koju njegova kćerka redovno pohađa i u čemu pronalazi dodatnu podršku i ohrabrenje.

„Karate nije napad već samoodbrana. Ako ti neko nešto napravi, ti se braniš. A ako me neko uvrijedi, onda ne biram riječi. Nekad sam malo impulsivna, reagiram u sekundi, kad se naljutim, ne gledam koga ću povrijediti. Zato u CRIP-u razgovaram sa psihologom koji me usmjerava i kaže: ako se naljutiš, pet-šest puta udahni i umjesto te ružne riječi, uzmi neku ljepšu, neku bolju", podijelila je Sara sa nama savjete koje je dobila.

Sara otkriva kako ima prijateljica koje ne vide i ne čuju, ali da niko od njih ne bježi od problema.

"Svaki dan će biti lakše i lakše, samo ako kažete ja to mogu, ja to hoću da probam. Ne smijete od početka graditi negativan stav. Sljedeće godine ću ići u srednju školu. Znam pjevati, volim i glumiti, pa bih voljela upisati glumu", kaže Sara.

Sarin otac želi za svoju kćerku obezbijeđeno školovanje i bolju budućnost. 

"Mislim da je jako važno obezbijediti inkluzivno obrazovanje za djecu sa poteškoćama u razvoju u ranoj dobi da bi se godinama osnaživali i da bi se iz svakoga izvukao maksimum. Ne znamo šta donosi budućnost, u društvu vlada zabrinutost... Mladi odlaze zbog nebrige države.  To su stvari s kojima svi  živimo, ali moramo se boriti", poručuje Mehmed.