Dječaci bez pratnje u izbjeglištvu: Daleko od kuće, daleko od cilja

Iza sebe imaju hiljade pređenih kilometara. Već nekoliko godina nisu osjetili toplinu doma i blizinu porodice. Još su djeca, a već su umorni od kretanja.

Oni su djeca na putu.

 „Po dolasku u Unsko-sanski kanton, UNICEF je  ustanovio koje su to najugroženije skupine među migrantima, izbjeglicama i tražiocima azila. U svakom pogledu, najugroženija skupina su maloljetnici bez pratnje, odnosno djeca bez pratnje“, kaže Nevenka Lukin, koordinatorica UNICEF-a za Unsko-sanski kanton.

UNICEF je vrlo brzo uspio organizirati sistem pomoći i podrške ovoj ranjivoj skupini, u suradnji s organizacijom Save the Children, kroz projekt koji provodi IOM a finansira Evropska unija.  

Prihvatni centar Bira u Bihaću prvi je u Bosni i Hercegovini u kojem je uspostavljen zaštićen odjel za maloljetnike bez pratnje, kojih je do sada bilo više od 200. Smješteni su u šestokrevetnim kontejnerima u kojima imaju struju, grijanje i posteljinu, imaju tuševe, dobijaju tri obroka dnevno i zadovoljene su njihove osnovne potrebe.  

Cijeneći najbolji interes djece, u sistem podrške uključen je i Centar za socijalni rad Bihać kao organ starateljstva. Lejla Hafizović, socijalna radnica, ističe:

„Maloljetnici u smještaj imaju uključen inicijalni zdravstveni pregled. Takođe imaju podršku ukoliko žele da se spoje sa svojom porodicom ili neko od njih ima srodnike u nekim drugim državama, sve u zavisnosti od maloljetnika i u kakvoj se situaciji nalazi. Nakon što se zadovolje te njihove bazične potrebe, pristupa se psihosocijalnoj pomoći“.  

O dječacima koji su u Biri danonoćno brine ekipa službenika za zaštitu djece. Omogućen im je internet, neophodan kako bi ostali u kontaktu s članovima porodice i bližnjima. Imaju mogućnost socijalizacije, organiziranog provođenja slobodnog vremena i druženja s vršnjacima.

„Nemojmo zaboraviti koji su oni put prešli. Iako se doimaju otporno, čvrsto, kao da su spremni na sve, da će svaki drugi dan probati preću neku granicu, oni su još uvijek djeca. To se najbolje vidi kada im date da nešto crtaju. Očekujete da ćete vidjeti crtež mladića, a onda vidite da je to ipak crtež djeteta“, podsjeća Nevenka Lukin.  

Zašto su ovi dječaci otišli iz roditeljskih domova, šta ih je nagnalo na težak put dug nekoliko godina?

Alma Pezerović, koordinatorica tima Save the Children i Unsko-sanskog kantona kaže da je potrebno sagledati situaciju koja vlada u zemljama iz kojih dječaci dolaze:  

„Djeca bez pratnje koja se trenutno nalaze ovdje su ponajviše iz Afganistana i Pakistana, a ima ih iz Iraka i Sirije. Oni su u uzrastu kada se u njihovim zemljama obavljaju regrutacije u vojsku u koju oni ne žele ići. Jedini način da izbjegnu vojsku je da pobjegnu, odnosno da napuste zemlju. Njihove obitelji su vrlo često siromašne i nemaju materijalnih sredstava da svi napuste zemlju, stoga odluče slati dječake same na put“.

Boljim poznavanjem ovih razloga ruše se predrasude često vezane uz migrante koji prolaze kroz našu zemlju.

Oni sanjaju da se uključe u normalan život, da nastave školovanje, jednog se dana zaposle. Poput svake druge mlade osobe, žele izabrati mogućnost za sebe.

„Baš nedavno imali su priliku otići u kino s lokalnom djecom, te otići na izlet u Nacionalni park Una. Mene je jako dirnulo kada je jedan dječak rekao da je ovo prvi put da se osjeća jednak sa ostalima. Ako se samo i jedan od njih tako osjetio, postignut je cilj tog izleta. Jer nije poenta samo izvesti ih vani, nego i dati im priliku da se druže sa svojim vršnjacima, da sklapaju prijateljstva, poznanstva i da shvate da imaju možda opciju ovdje, nešto o čemu možda nisu do sada razmišljali. Naš sljedeći korak je da ih uključimo u formalno obrazovanje, jer neki do njih žele u školu žele u sjesti u školske klupe i učiti. Mi ćemo im pružiti tu mogućnost, zašto ne. Neka vide da postoje i neke druge opcije u životu“, zaključuje Nevenka Lukin, koordinatorica UNICEF-a za Unsko-sanski kanton.

Clj UNICEF-a je da svako dijete dobije pristup  smještaju, zdravstvenim uslugama, obrazovanju i bude zaštićeno. Radi se u tijesnoj suradnji s bh. institucijama (centri za socijalni rad, škole i zdravstvene ustanove), sa ostalim agencijama UN-a (IOM, UNHCR, UNFPA i WHO), te s partnerskim organizacijama (DRC, Save the Children, Sos dječija sela, World Vision i Žene s Une). Projekt implementira IOM, a finansira EU u iznosu od 7,2 miliona eura.