Vedra i nasmijana Mirela Ahmetović: Jedna od četiri kondukterke u Sarajevu

Oni koji se u jutarnjim satima često voze na relaciji Dobrinja – Vijećnica prepoznat će njeno uvijek vedro i nasmijano lice.

Piše: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba

„Sjećam se prvog dana na poslu, nije to bilo davno – borila sam se s ravnotežom, a ljudi su počeli ulaziti. Pa dok im dam kartu, dok izbrojim kusur... Prvi dan sam se tresla, nisam mogla da dišem od nervoze. Autobus ima kapacitet da primi 91 čovjeka, ja sam mislila da ih je 150. Sve pare su mi poispadale. Samo u jednom trenutku pogledam u retrovizor i vozač mi klimne glavom kao 'sve je ok, polako'... Treći dan se već naviknete i sve je super“, prisjeća se za Radiosarajevo.ba prvih radnih sati kondukterka Mirela Ahmetović.

Mirela svako jutro ustaje u četiri sata, da bi već sat kasnije stigla na posao i pripremila se za smjenu. Mirela je kondukterka kompanije Centrotrans i radi na gradskoj liniji 31e (narodski poznata kao komercijala).

„Ujutro dođem i pripremim pazar, očistim prozore (ne moram to raditi, ali volim – zbog sebe) jer sam tu do četiri sata popodne. Prva vožnja je s Dobrinje u šest ujutro. Nije to naporna smjena, meni vrijeme proleti jer volim raditi s ljudima. Bitno mi je da sam okružena ljudima da prozborim koju jer sam pričalica. Često mi kažu da se samo moj glas čuje“, govori nam Mirela u šali.

Kao i u svakom poslu, bitno je da je zdrava okolina u kojoj radite, vjeruje naša sagovornica. Svako jutro "s pjesmom" dolazi na posao.

„Radila sam u knjižari 15 godina, ali s vremenom je bilo sve manje prometa i manje ljudi. Kada sam čula za konkurs, počela sam se raspitivati, ali ljudi su govorili 'nemoj, dugo se stoji na nogama, imaš dijete'... I evo me, u maju će biti godina kako radim i sve stižem. Porodica na jednu, posao na drugu stranu, i nemam problema.

Imam divne kolege koji se prema nama ponašaju zaštitnički. U ovakvom poslu bude svega – od putnika koji nemaju novca da plaće, do onih koji to ne žele. Tada oni ustanu i riješe situaciju, paze nas i maze. Trenutno na ovoj relaciji rade četiri kondukterke u prvoj smjeni. Drugu ne radimo. A tada je i manji promet i manji broj vozila.

I putnici se odnose drukčije prema nama. Nasmijemo se, poželimo dobro jutro, kažemo im da se smjeste da ćemo doći i naplatiti. Kada ulaze žene s djecom u kolicima ili osobe s invaliditetom, uvijek pomažemo da se smjeste, da se popnu uz stepenice.. sve je to dio posla koji radimo sa zadovoljstvom. A dosta toga ovisi i od našeg šefa Vedada Smailhodžića, koji nam uvijek kaže 'Vi ste naše cvijeće'“, opisuje Ahmetović, koja vam bez problema može izbrojati kusur.

Jedini predmet koji je voljela u školi je matematika, uvijek imala petice i često davala instrukcije. Stoga je samo bitno da uvijek ima "siće" da vrati kusur. 

A da li je lako prepoznati ko nije platio kartu?

„Mislim da nema šanse da se neko provuče. Čak i kad uđe na druga vrata, to vidi vozač i kaže 'imaš putnika plave kose' i slično. Veće probleme imamo u saobraćaju, stanice su pune automobila pa često ostanemo na cesti, onda drugi vozači trube... ljudi su često nervozni.

No, mislim da su navikli na našu tačnost. Čak i ako dođe do nekog poremećaja, uvijek ima autobus koji je već na početnoj stanici koji će pokriti tu smjenu, a onda će drugi pokriti njegovu“, pojašnjava kondukterka Mirela, koja bi u budućnosti mogla postati i prva vozačica autobusa u Sarajevu.

„Kad su me kao dijete pitali šta želim biti, moji odgovori nisu bili ni princeza, pjevačica ili šta već govore djevojčice – htjela sam biti taksistkinja. Samo da je volan u pitanju. Volim voziti, volim adrenalin. Vozim putnički kombi, ali autobus još ne.

Šef je za to, da polažem vozački. Što da ne? Sviđa mi se ideja. Možda baš to bude povod našeg sljedećeg razgovora“, kaže nam s osmijehom divna Mirela, s kojom smo se ubrzo nakon toga i oprostili.

Njena pauza je završila i s kolegom vozačem Alenom Selimovićem je ušla u autobus koji je krenuo za Dobrinju. A mi nipošto nismo željeli da ih putnici čekaju.