Uloga pozorišta u Pavelićevom 'novom duhu'

Snježana Banović poznata je pozorišna redateljica i pedagoginja. Doktorirala je na temu "Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu od 1941 do 1945; društveni i organizacijski aspekt", a početkom 2012. godine izdavačka kuća "Profil" objavila je knjigu koju je autorica napisala na osnovi doktorskog rada.

Novi preporod hrvatske kulture

U razgovoru za portal Splitculture.hr, uoči predstavljanja knjige u sklopu 58. Splitskog ljeta, Snježana Banović osvrće se ne samo na ulogu pozorišta u sklopu NDH, nego i o ulozi pozorišta danas, te kolektivnom pamćenju ovog dijela hrvatske povijesti.

"Kazalište je zrcalo svakoga društva, a za sistematiziran sustav NDH najveće nacionalno kazalište imalo je prosvjetiteljsku ulogu za promicanje poruka o novom preporodu hrvatske kulture", rekla je Snježana Banović.

"Osim na unutarnjem planu, gdje je pozornica zagrebačkog HNK bila mjesto s kojega su se slale poruke o novom etičkom poretku i političkim idejama Ante Pavelića, to kazalište imalo je zadaću promicati hrvatsku kulturu u inozemstvu kao zapadnjačku, blisku germanističkoj i talijanskoj, te se izdvojiti iz konteksta balkanske i srpske regije", ustvrdila je Banovićeva.

Pavelićeva loža

Autorica objašnjava da u životu i kretanju hrvatskog pozorišta u to vrijeme sam poglavnik Ante Pavelić i nije imao neku naročitu ulogu.

„Poglavnik Pavelić je bio tema, inspiracija i vječno očekivani gledatelj u loži koja je, naravno, odmah u travnju 1941. prozvana njegovim imenom. No, osim nekoliko svečanih prilika kad je došao u svoju ložu i izazvao nikad poslije i nikad prije zabilježene “standing ovations” odgledao je samo jednu cjelovitu predstavu i to tek 1944. Godine, bio je to žestoko prerađeni Porin Vatroslava Lisinskog. Što je značio umjetnicima možemo samo nagađati“, kaže Banović za Splitculture.hr.

Policija je svako malo hapsila nepodobne glumce i druge umjetnike, Srbe i komuniste. Glumac Jaanko Rakuša, komunist po uvjerenju, javno je obješen u veljači 1945. Postoji svojevrstan mit o intendantu Dušanu Žanku kao spasitelju, šta se doista događalo?

Hapšenje i ubijanje glumaca

„Glumce se hapsilo jer su bili 'nečistog' porijekla, a ubijalo jer su djelovali u odrednicama lijeve misli. Zato su i stradali đaci Glumačke škole I volonteri u Drami HDK Vojko Kavić Kardoš, Veljko Ilić, Rade Sladić I Ivan Štrk – bili su članovi SKOJ-a, ali i veteran, komunist Janko Rakuša koji je obješen na banderu u Remetincu“, pojašnjava autorica.

Ipak, hrvatsko pozorište nikada se nije u potpunosti uklopilo u novi etički poredak Nezavisne države Hrvatske.

„Kazalište je dinamičan medij kojeg se ne može porobiti i pretvoriti u rigidno pravilo koje isključuje sve koji nisu 'čisti Hrvati'. Da je to i učinjeno, ne bi se vise mogla producirati ni izvesti ni jedna jedina predstava. Oruđe za uspostavu 'novog morala' bio je rigidni i nehumani policijsko-špijunski aparat NDH koji se snažno infiltrirao i u Kazalište, stvarajući prirodno veliki otpor među umjetnicima i ostalim zaposlenicima Kazališta, krajem 1943. godine odbori Crvene pomoći broje preko 250 ljudi“.

Zlo mi je od mladih s ustaškim simbolima

Autorica ovog zanimljivog i nadasve korisnog djela dodaje da današnja vlast nema viziju razvoja kulture, pa tako i pozorišta, te da vladaju kriteriji kulturnopolitičkih krugova iz bivših sistema. Hrvatskom kulturom vladaju „pseudointeligenti“, kako bi ih Krleža nazvao.

„Njih nitko ne pita za programe jer oni sami za njih kažu da su najbolji, pa potom lansiraju laži o ukradenim milijunima onih koji ih kritiziraju. Proglase nevine tatovima, pijanicama i tamnim figurama, moralnim i intelektualnim nulama. Pritom šute na javne i potpisane proturazloge, ne znače im ništa objektivno i sudbeno utvrđeni fakti“, kazala je Banović.

U intervjuu se autorica osvrnula i na savremenu obnovu ustaštva u Hrvatskoj, a u kontekstu koncerta Marka Perkovića Thompsona i okupljanja u Čavoglavama na Dan pobjede, 5. augusta.

„Zlo mi je kad vidim gomile mladih ljudi da hrvatski Dan pobjede obilježavaju ustaškim dernecima, i to u krajevima za koje bi im, da je po Paveliću (kojem se, iz neznanja, tako jako dive) trebala putovnica! Osim toga, da znaju da su studenti kojima sam posvetila knjigu, bili kada su ubijeni (trojica pred streljačkim vodom, jedan gurnut u onu usku i duboku mračnu jamu u Jadovnom) u njihovim godinama, možda bi malo razmislili o tom ustaškom 'outfitu' kojim se kite i pjesmama koje pjevaju, pa ih postrojbe policije samo prijateljski utišavaju umjesto da ih sve pošalju na hlađenje glava u ćuzu?“, zaključuje Banović.