Zašto vjerujemo da su soda bikarbona i limun lijek za sve, pa i za rak?

Soda bikarbona liječi kosu! Soda bikarbona liječi rak! Soda bikarbona liječi giht! Soda bikarbona liječi sve!

Limun dokazano liječi rak!

Zemlja je ravna ploča! Zemlja je krofna! 

Priznajte, koliko ste puta vidjeli slične naslove tekstova i videa? Koliko ste puta kliknuli na njih, pročitali, pogledali? I, koliko vas je poslije tog teksta ili videa otišlo kupiti sodu bikarbonu, zlu ne trebalo ili na YouTube ukucalo 'Flat Earth'?

Nažalost, kako ništa nije savršeno, tako nije ni internet, okrunjeni kralj informacija našeg doba. Na njemu se nalazi sve više dezinformacija, koje su opasne po ljudsko zdravlje. Dezinformacije su šarene, lake za "provariti" i sve je teže procijeniti šta je od onog što čitamo, gledamo i slušamo istina, a šta laž.

"Ljudi nisu evoluirali za količinu informacija s kojima se suočavaju danas, nismo u stanju da uzmemo toliko podataka i da uvijek, bez greške procijenimo šta je istina. Evoluirali smo tako da, ako nam neko kaže 'eno, tamo je tigar', naš instinkt vjeruje da je tigar zaista tamo, jer to je nešto što je našim precima bilo potrebno da prežive. Evoluirali smo da vjerujemo", govori na početku razgovora za portal Radiosarajevo.ba Tamar Wilner, dugogodišnja reporterka koja istražuje medije i naučnu komunikaciju.

Često piše za  Columbia Journalism Review te je konsultant Američkog Press Instituta. Pisala je za Poynter.org, Newsweek, Skeptical Inquirer...  Zajedno sa Amandom Warner, stvorila je Post Facto, igru koja uči korisnike socijalnih mreža kako da provjere istinitost informacija koje im se pojavljuju na feedovima. U BiH je razgovarala sa studentima u Sarajevu i Banjoj Luci, koje je educirala o lažnim vijestima, fact-checkingu (provjeravanju činjenica) te psihologiji vjerovanja u laž.

Lažne vijesti, pošast  je o kojoj moramo razgovarati. Izrazito su lijepo upakovane na društvenim mrežama i ne čudi da je vrlo lako povjerovati u njih. Na Twitteru, npr, lažne vijesti šire se 70 posto brže nego istinite.

"Upravo to i jeste veliki problem. Vidimo takve dezinformacije o vakcinama, klimatskim promjenama, tu su i alternativne metode liječenja, limun i soda bikarbona koja bi vam, trebala izliječiti sve zdravstvene probleme. Čak i ozbiljne, kao što je rak. To ohrabruje ljude da prestanu s dokazanim tretmanima, što je vrlo, vrlo opasno", dodaje naša sagovornica koju pitamo zašto ljudi tako lako vjeruju lažnim vijestima na internetu, zašto pojedini, izrazito inteligentni ljudi, vjeruju da je soda bikarbona magični lijek za sve.

"Mnogo je stvari koje utječu na to. Jedna je to što ljudi ne vjeruju dovoljno ustanovama, ljekarima, medicinskim istraživanjima. Sumnjaju da postoje veze ljekara i farmaceutske industrije, ili ljekara s vladom. Mnogo je priča koje ljude vode ka stavu da bi možda trebali zaobići ljekare.

U SAD, ne znam kako je u Bosni i Hercegovini, imamo i problem sa zdravstvenim osiguranjem, odnosno, vrlo je skupo ići ljekaru. To je još samo jedno gorivo takvom vjerovanju.

Također, ljudi žele imati veću kontrolu nad svojim zdravljem i misle da mogu nešto naučiti na internetu, koji daje dojam da sadrži mnoštvo podataka. I sadrži, ali...to je mač s dvije oštrice. Nešto od toga sigurno nije tačno. Ali, ljudi sami istražuju, nalaze informacije koje im pomažu da imaju više kontrole nad svojim životom, a to je nešto što privlači svakoga. Neko samo ima prave izvore informacija, a neko ne."

Wilner naglašava da veliku ulogu u svemu igraju psihološki procesi, koji utječu kako upijamo određenu informaciju i da li je doživimo kao istinu ili laž.

"Ako imamo određena politička uvjerenja ili vodimo zrav život, volimo prirodne proizvode, sve to utječe da li ćemo smatrati da je nešto istinito ili ne. Npr, ako forsiramo prirodne proizvode, vrlo ćemo lako prihvatiti informaciju da je nešto prirodni lijek. Dodajte i činjenicu da nas informacije bombarduju pa se logikom priklanjamo onima koje podržavaju naše životne odluke."

Wilner je dala i nekoliko savjeta svima - gdje pronaći tačne informacije o zdravlju:

"Svaki put kad vidite nešto na društvenim mrežama, nešto zbog čega zastanete i kažete WOW ili ovo me pravo iznenadilo, razmislite – da li je to šokantno zato što možda nije stvarno i onda provedite malu istragu na Googleu. Ako je to tvrdnja o zdravlju, da kažemo o vakcinama ili infektivnim bolestima, onda je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) odličan izvor informacija. Tu su i drugi izvori, kao website Cochrane Library, gdje objedinjuju studije o temi i daju rezime naučnog konsenzusa.

Mayo Clinic ili WebMD mogu vam pomoći kada su u pitanju zdravstveni savjeti. 

Znači, prepoznajte – kad nešto u sebi ima element 'iznenađenja', neka vam se upali mala crvena lampica. Zapitajte sebe – ako je nečija ispovijest - da li je ova osoba imala više tretmana, da li je tretman o kojem priča zaista bio taj koji je pomogao, da li se prisjećaju činjenično onoga što je bilo, da li im je priča pomogla da budu malo bogatiji, da li je ovdje bio placebo efekt na djelu... Pritom, ako je to iskustvo samo jedne osobe, podsjetite se onoga - što je pomoglo nekom drugom, ne mora i vama."

 Ulogu u edukaciji korisnika interneta, imaju svi. Bar bi trebali - od kuće do škole, ali i mediji su tu važan faktor, a svoju odgovornost često ne shvaćamo u punom obimu.

"Mediji imaju stav - mi im samo damo informacije, neka oni odluče. Što je, u neku ruku, istina. Ali, morate misliti o tome da ljudi nisu mašine koji će uzeti informaciju i procesuirati je mehanički, pa odrediti da je A istina, B neistina. Prva vijest uvijek ostane s vama, čak i ako ste poslije čuli da nije istina. A, nešto što čujete više puta, to ćete zaista pamtiti. I ovo ne znači da su ljudi glupi, neracionalni, to je samo način na koji naš mozak radi."

Imamo, na svjetskom nivou, sve jače glasove da se u škole uvede predmet medijska pismenost, a Wilner smatra da se te lekcije mogu uvrstiti u postojeće predmete:

"Ako predajete o biologiji i učite o ljudskom tijelu, zdravlju i medicini, možda odvojite jedan čas o tome gdje možemo naći ispravne informacije o zdravlju na internetu i zašto je važno sumnjati u priču samo jedne osobe o nekom tretmanu. Ako predajete geografiju, jedno od pitanja o kojima ćete razgovarati bit će klimatske promjene - učite na jednom času o tome zašto pojedini ljudi ne vjeruju klimatskim promjenama, o mitovima i predočite omladini izvore na kojima se nalaze naučne činjenice i kako mogu doći do dodatnih informacija."

Preporučila je i nekoliko dobrih izvora o klimatskim promjenama.

Skepticalscience.com – gdje možete naći sažetke o temi, vrlo lako shvatljivi svima, imate osnovnu verziju te malo opširniju. Međuvladin panel o klimatskim promjenama (engleski: Intergovernmental Panel on Climate Change, IPCC) je također odličan izvor informacija - nije jednostavan kao portal iznad, ali jeste mjesto gdje se prikupljaju naučne informacije o klimatskim promjenama i savjetuje svjetskim vladama kako da djeluju. Tu je i stranica FactCheck, gdje možete provjeriti da li su neki tekstovi tačni.

Savjet više - za vlade, profesore, aktiviste i medije:

"Važno je zapamtiti i ovo – protiv memova borite se – memovima! Dosta lažnih informacija dizajnira se da izgleda vrlo privlačno, tu su grafike i videa. Videa su sjajan kanal o kojem se ne priča toliko, a trebalo bi. Primjerice, imamo dosta netačnih informacija koje kruže YouTubeom. Tamo upadate u „zečju rupu“. Pogledajte jednu netačnu informaciju, ona vas vodi do nove, pa do sljedeće...tako da, ako bi ljudi koji se bore protiv dezinformacija, uspjeli ući u te 'ključne riječi' i ubaciti svoja videa u 'lanac' na YouTubeu, mislim da bi to jako pomoglo kod širenja pravilnih informacija među ljudima."

Wilner je na svojim predavanjima istakla i nešto vrlo zanimljivo, način na koji se komunicira s ljudima koji šire i vjeruju u dezinformacije treba biti vrlo taktičan. Kaže da ih ne treba vrijeđati i govoriti im pogrdne stvari, već naći zajednički jezik.

"Nažalost, kod ljudi koji se bore protiv dezinformacija često vidimo tendenciju da budu  agresivni ili pretpostavljaju da je taj neko tamo glup ili neobrazovan. Često vidim naslove u nekim od vodećih medija u kojima piše kako su antivakseri glupi, kako su ljudi koji ne vjeruju u klimatske promjene glupi, a to niti je dobro niti produktivno. Ljudi se zatvore u sebe kada ih vrijeđate i to nije način da se vodi dijalog. Također, ono što nas je naučila nauka o komunikacijama jeste da, što su ljudi bolji u vještinama kritičkog mišljenja (čitaj, pametniji), to u nekim situacijama sebe bolje ubijede da su oni u pravu čak i kada nisu. "