Stijepo Gavrić, umjetnik kamena i autor budućeg spomenika Tvrtka I

Prvi bosanski kralj Tvrtko, koji je vladao skoro četrdeset godina (od 1353. do 1377. kao ban, od 1377. do 1391. kao kralj) jedan je od najvećih simbola državnosti Bosne. Proteklih dana objavljeni su rezultati konkursa za idejno rješenje spomenika velikom kralju koji bi trebao biti postavljen u parku iza zgrade Predsjedništva BiH. 

Autor prvonagrađenog idejnog rješenja je akademski kipar Stijepo Gavrić, koji je uvažen i kao profesor vajarstva na Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Ovom prilikom objavljena je maketa bronzanog spomenika, koja prikazuje kralja Tvrtka u pokretu, sa podignutom otvorenom desnom rukom, te štitom u lijevoj, dok mu oko pojasa visi mač. Na štitu je utisnut srednjovijekovni bosanski grb s ljiljanima.

U razgovoru za Radiosarajevo.ba, cijenjeni umjetnik otkriva da će ovo biti njegova najveća skulptura do sada. Figura u punoj veličini će biti visoka 3,5 metara, a stajat će na kamenom postamentu visokom 3,2 metra.  

Trending

Reakcija na divljački napad Lalatovića: 'Pružit ćemo svu pravnu i drugu podršku Feđi Dudiću'

"Tek sada predstoji realizacija ideje. Mali model od sedamdesetak centimetara treba da se uveća pet puta, na stvarnu veličinu. Zajedno s postamentom, spomenik će biti visok šest metara i sedamdeset centimetara, što je solidna veličina za jedan otvoren prostor kakav je park iza Predsjedništva. Sama skulptura će biti teška više od jedne tone bronze. A o kamenom postamentu da ne govorimo, bit će mnogo teži. Sve će biti urađeno na najbolji način", otkriva Gavrić. 

Zamolili smo umjetnika da nam pojasni tehnologiju i proces rada koji slijedi, na koji način će se realizirati jedan ovako veliki rad u bronzi.

"Proces je dugotrajan. Za svaki rad, bilo u bronzi ili u kamenu, kipar najprije mora da napravi model od gline. Za bronzu moram napraviti model 1:1.  To je ogromna količina gline, a da bi stajala trebat će se napraviti odgovarajuća konstrukcija koja će da nosi glinu koja odgovara formi koju pripremam, a to je kralj u pokretu, s mnogim detaljima. Nakon toga slijedi nabacivanje gline i modeliranje. To zvuči jednostavno, ali sam proces modeliranja traje nekoliko mjeseci.

Nakon što je svaki detalj glinenog modela završen, pravi se otisak od gipsa. To je kalup u kojeg će da se lijeva bronza. To je velik posao kojeg rade majstori livci, a lijevanje traje mjesec-dva. Nakon toga slijedi cizeliranje, patiniranje i konačno transport i postavljanje. 

Procjena je da se sav posao može završiti za sedam mjeseci. Sve faze posla radit će se u Bosni i Hercegovini, uključujući i kamene radove", kaže maestro Gavrić. 

Njegov postojeći atelje u Sarajevu premalen je za jedan ovako grandiozan rad, te sada predstoji i pronalaženje adekvatnog prostora u kojem se može realizirati izrada modela. 

"Nije problem samo u visini, jer radi se o modelu od 3,5 metara, već i širini prostora, s obzirom da je umjetniku potrebno postići i distanca od figure", kaže autor

Ovo nije prvi rad Stijepe Gavrića u javnom prostoru. Ovaj umjetnik potpisuje biste Isaka Samokovlije, Abaja Kunanbajeva, spomenik doktoru Abdulahu Nakašu u krugu Opće bolnice, repliku Zgoščanskog stećka na trgu BiH, spomenik franjevcima na grublju Lav.  

Medij kojem je ovaj umjetnik najvjerniji je kamen, najčešće bijele boje. 

"Ljubav prema kamenu se javila u mladosti, upravo u ovom prostoru u kojem se sada nalazimo, u Školi primijenjenih umjetnosti. Na ovom mjestu radio je moj profesor kiparstva, pokojni Luka Ilić. On bi se u učionici ogradio panoima, klešući jedan portret. On bi taj dio zaključavao, vjerovatno da mu đaci ne bi smetali, da bi mogao raditi na miru. Mene je to jako zanimalo, ali s obzirom da sam bio stidljiv, bilo mi je neprijatno da ga pitam. Jednom sam ipak riješio da to moram vidjeti izbliza, pa kad su svi đaci izašlli iz učionice, napravio sam nestašluk. Popeo sam se na štafelaj, preskočio zaštitni pano, i uskočio u prosto u kojem je stajao profesorov rad. 

To nikad neću zaboraviti, bio sam zadivljen, kao u najljepšem snu. Od tog trenutka znao sam da ću raditi u kamenu. I već u srednjoj školi napravio sam dva portreta. 

Kamen u kojem najčešće klešem je prilepski mermer. Dostupan je i izuzetno kvalitetan. Nekada se zvao Jugoslovenska carrara, jer je jako sličan karari u kojoj je radio i Michelanghelo, samo što ima malo krupnije zrno", otkriva umjetnik, pokazujući nam jednu madonu koju je isklesao u ovom kamenu. 

Da li klesanje kamena podrazumijeva i veći rizik, jer nema mjesta za pogrešku, pitamo umjetnika. 

"Zvuči strašno, ali nije tako. Postupak obrnut od modeliranja gline koja omogućava dodavanje, a ovdje se radi o oduzimanju. Međutim, kad se čovjek odluči na kamen, obično se koristi model koji se gleda i prenosi uz pomoć šestara i drugih spravica. Ide se polako i ako se radi kako treba ne može se napraviti greška. Ipak, zahtijeva stpljenje i polaganiji senzibilitet. Impulsivni ljjudi nisu za ovaj posao, radije neka se opredijele za drugi materijal, tako preporučujem i svojim učenicima. Radi kad si miran, a kad nije tako ne prilazi kamenu. Poštuj ga i nećeš ga povrijediti". 

Likovna pedagogija je druga profesija Stijepe Gavrića. Cijeli svoj radni vijek proveo je u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a iz njegove klase potječu brojni danas poznati kipari. 

"Ponosan sam na svoje đake. Neki su i u nekim drugim poslovima, ali imam i đake koji su se dokazali u skulpturi. Tosu danas moje cijenjene kolege, ima ih značajan broj. Recimo, trojica mojih učenika, Adis Fejzić, Adis Lukač i Marko Frančešević, bili su takođe na konkursu za spomenik kralja Tvrtka. Kako da ne budem ponosan na sve njih", zaključuje uvaženi umjetnik, skulptor Stijepo Gavrić u razgovoru za Radiosarajevo.ba.