Sjećanje i poneki osmijeh: Kako je biti poštar u današnjem dobu?

Jedan od najstarijih poštara u gradu na jugu BiH - Trebinju otkrio nam je kako je to raditi kao poštar u modernom dobu, a kako je ovaj posao izgledao prije 30-ak godina.

Zdravko Janković, Trebinjcima poznatiji kao Role, već 30 godina obavlja posao poštara. Vremena su se, kaže, promijenila, a s njima i poštarski posao. Poštar se i danas doživljava kao dobar komšija s kojim se može razmijeniti poneka topla riječ, ali pošiljke koje raznosi gotovo da se ne mogu ni uporediti s onima od prije 30-ak godina.

Pisma i razglednice zamijenili su računi i pozivi na sud.

"Bilo je prije možda lakše, sada je masa komunalnih usluga, sudova, poreske uprave, prešlo na nas, jer prije su porezi imali svoje odjeljenje, prekršajni sud svoga kurira, e sad je to sve prešlo na nas. Sad znači mi nosimo i račune od struje, od smeća, od vode, od telekoma, od mobilnih telefona, od Poreske uprave, suda za prekršaje, Republičke uprave za inspekcijske poslove", priča Zdravko.

Ugledati poštara pred kućnim pragom nekada je značilo i obradovati se. Osmomartovske i praznične čestitke, pisma, razglednice od dragih ljudi iz najudaljeniji svjetskih destinacija, putovale su s poštarom od vrata do vrata. Danas mu se obraduju uglavnom najstariji Trebinjci kada im donosi penziju, dok neplaćeni računi i sudski pozivi, kaže, teško da ikoga mogu da nasmiju.

"Imam ja jednog prijatelja kaže on meni, ja mu donesem prvo račun od struje, pa vode, telefona, pa mu onda, nekad zaboravi platiti porez pa mu dođe opomena, pa nekad se parkira ili ga uhvati radar, pa on se nasmije, kaže najviše te volim vidjeti pred tuđom kućom, eto", dodaje.

U ovo doba godine, prisjeća se naš sagovornik, novogodišnje i božićne čestitke pristizale su sa svih strana. Nosio ih je pune torbe, a danas ih nema. Zamijenile su ih one elektronske, koje se šalju mobilnim telefonima i putem društvenih mreža, dok pravu prazničnu čestitku pošalje tek poneka firma.

"Onda su bila pisma vojska kad je bila. JNA koju sam ja služio.Znači malo je telefona bilo, jedini vid komunikacije je bilo pismo. Znači momak vojnik šalje curi, pa se ta cura vesela obraduje meni kad me vidi, ima li šta, je li šta došlo, pa onda ja sutri dan kad dođem, evo ga muštuluk, znaš, to je bilo takvo vrijeme, sve se promijenilo", prisjeća se Zdravko.

On svakoga dana pješice pređe više od 20 kilometara. Zato i ne čudi što gotovo da nema Trebinjca koji ga ne poznaje. Za sebe kaže da je mala, pokretna pošta, jer osim što dijeli pošiljke, Role naplaćuje i račune onima koji ne vole da čekaju u redovima. Iako se ovim poslom bavi već tri decenije, nikada kaže nije imao neprijatnosti, a nada se da će s najljepšim utiscima za nekoliko godina otići i u penziju.