Saša Nikolinović, pastor evanđeoske crkve i umjetnik: Granice BiH su linija koja spaja

Ako postoji otjelotvorenje izraza "tipični Sarajlija" onda bi to mogao biti Saša Nikolinović. Naš sagovornik pripada generaciji koja je godine mladosti provela u 'zlatnim osamdesetima' kada je grad doživio veliku ekspanziju. Prisjeća se odrastanja na Marindvoru, uz rock i punk muziku, večernjih izlazaka u Kuk, BB i SGL.   

Za sebe kaže da je iz tzv. 'miješanog' braka roditelja koji nisu bili vjernici, ali su pripadali tradicijama islama i pravoslavlja. Tokom odrastanja, Saša Nikolinović bio je ateista koji je kroz diskusije s neistomišljenicima znao preispitivati svoja uvjerenja. Tako se desilo da u jednom trenutku spozna Isusa i svoj život okrene vjeri i crkvi. 

Evanđeoska crkva na Dolac-Malti u Sarajevu je skromna građevina, bez dekora, pod čijim se krovom odvijaju bogosluženja uz muziku koju svira rock band i pristup vjernicima koji odiše međusobnom skromnošću i poniznošću. Ova crkva je tzv. slobodna crkva kakvih je u BiH 25 koje pripadaju protestantskoj religiji. 

Naš sugovornik je nedavno na svojoj Facebook stranici objavio ilustraciju Bosne i Hercegovine, cjelovite i s istaknutim državnim granicama te napisao - linija koja spaja. I upravo o ljubavi prema takvoj Bosni i Hercegovini započinjemo razgovor s pastorom Sašom Nikolinovićem. 

"Mnogi primjećuju poveznicu između evanđeoskih zajednica i srednjovjekovne crkve Bosanske, s obzirom na izostanak crkvene hijerarhije, skromnost, neposrednost u pristupu vjernicima. Ali ponajviše je to zbog toga što su obje crkve svoje - ne pripadaju ni istoku ni zapadu. Mi možda romantično smatramo da je Bosna jedinstvena pojava u Evropi, a možda i u svijetu.

Bosna kao mikro model za Evropu

Lično vjerujem da istraživanje bogate historije Bosne i Hercegovine, našeg suživota kroz vijekove, može da postane mikro model za ono što Evropa neminovno postaje. Suočavamo se s valom migranata i izbjeglica koji hrle u Evropu, koja pokušava da diže zidove prema njima. Ali neće uspjeti, morat će početi da otvara svoja vrata i srca i početi pronalaziti načine kako živjeti skupa. A mi živimo skupa već vijekovima i imamo mnogo pozitivnih primjera. To se može proučavati i učiti iz te naše historije. Romantično vjerujem  da će u jednom trenutku Bosna postati centar proučavanja suživota. Pa naša zemlja jedina ima naziv po toponimu, a ne po naciji - po rijeci Bosni koja je svačija.

I kao što je od Kulina Bana Bosna bila sigurno utočište za male i velike, i za one koji možda drugačije misle, tako vjerujem da bi Bosna mogla i dalje biti sigurno utočište za sve", objašnjava naš sugovornik Saša Nikolinović.

Poznat je i kao slikar koji iza sebe ima nekoliko izložbi, a o ovom svom afinitetu kaže: 

"Ja nisam akademski školovan slikar pa mi je teško da za sebe kažem da sam uopšte umjetnik. Ali ako za nešto mogu reći da sam se bavio od najranijeg doba, to je umjetnost. Donekle je čudno, jer protestantska crkva nema značajan odnos prema umjetnosti. Mi smo poznati po ikonoklazmu, pokretu koji je kulminirao za vrijeme reformacije, a koji govori da slike u crkvi ukazuju na idolopoklonstvo. Ali budući da sam sazreo po pitanju vjere i teologije, odlučio sam da i u slikarstvu budem najbolji što mogu. Prve izložbe sam napravio u crkvi, čime sam davao i dodatnu vrijednost našim crkvenim događajima", prisjeća se.

Bogosluženja u ovoj crkvi odvijaju se nedjeljom u 18,00 sati, što pastor objašnjava činjenicom da je ovo termin koji odgovara mlađim osobama u crkvi koji, često povedu i prijatelje. 

Za bogosluženja koja protiču uz rock muziku pojašnjava da je to naslijeđe slobodnih protestantskih crkava u kojima su tradicionalni modeli donekle prevaziđeni. Mada, kako kaže, ne žele da tradicionalni izričaj nestane, te su i dalje zastupljene stare himne i biblijske pjesme. Muzika nije instant zadovoljenje niti smije biti površna, već je to proslavljanje Boga. 

Želja da protestanti dobiju mjesto u Međureligijskom vijeću 

Našu konstataciju da protestantska zajednica iz BIH nije dio Međureligijskog vijeća, naš sagovornik je potvrdio. Na pitanje zašto je to tako, kaže: 

"Međureligijsko vijeće je okupljeno oko tradicionalnih vjerskih zajednica iz BIH, koje su islamska, pravoslavna, katolička i judaistička. Na žalost, mi još uvijek nismo dobili poziv da budemo pridruženi član, što bi bio status s kojim bismo mi bili i zadovoljni.  

Posebno zato što protestanti nisu od jučer. Zgrada u kojoj je danas smještena Akademija likovnih umjetnosti, nekadašnja Evangelistička crkva, stara je 120 godina, što svjedoči o tome da protestanti na prostoru BiH postoje najmanje toliko. Zapravo, od 1878 veliki broj činovnika koji su došli sa Austrougarskom donijeli su svoju vjeru. Procjena je da je u to vrijeme preko 2000 stanovnika u Sarajevo bilo protestantske vjere.

U BiH smo osnovali Protestantno-evanđeoski savez, kao uobičajen oblik udruživanja protestantnih crkava svuda po svijetu. Dio smo svjetske i evropske evanđeoske alijanse. Predstoji registracija saveza u Ministarstvu pravde kao tijela koje predstavlja sve protestante, nakon čega ćemo zatražiti svoje mjesto u Međureligijskom vijeću. Naš motiv je da budemo prepoznati, da u ovoj zemlji bude normalno biti protestant, kao što je normalno pripadati i nekoj drugoj vjeri." 

Pitali smo pastora i kakav je odnos crkve, a i njega kao pojedinca, prema ateistima i agnosticima. Njegov odgovor odražava toleranciju i uvažavanje drugog i drugačijeg. 

"Dolazim iz porodice u kojoj je bilo veliki broj ateista. Ponekad kažem da ateisti znaju biti mnogo moralniji nego vjernici. Za našu crkvu to nije neki veliki problem. Velike religijske zajednice koje imaju jak uticaj, nisu se baš proslavile u ratu, a ni u miru, pa se možda može i razumjeti da pojedini ne mogu pronaći odgovore u religiji.

Politika je ušla u religiju, a sekularni dio društva postaje sve religiozniji. Ali to, nažalost, ne rezultira pravednijim društvom.

Kako je moguće da u jednoj zemlji u kojoj se više od 80 posto građana izjasnilo kao vjernici, imamo ovoliki stepen korupcije, nepravde i socijalnih problema? Negdje je neki kuršlus.    

Na pitanje da li je bilo teško sačuvati crkvu sve ove godine, vrijeme postratne tranzicije, pastor kaže kako nas historija uči da se crkva dobro nosi s teškoćama, a da je doživjela svoj najveći procvat kad je bila proganjana. Protestantska zajednica u Sarajevu je mala, prepuštena sama sebi, stoga su ljudi povezani i zbijaju svoje redove. 

"Problem je opšte stanje u zemlji, ekonomski i političko, tako da i naši članovi odlaze jer više nemaju motivacije da više žive u BiH. Idu trbuhom za kruhom, ne žele da im djeca odrastaju u korumpiranoj sredini i to je glavni razlog što naša zajednica ostaje bez članova.

Kako bismo donekle prevenirali odlazak mladih iz BiH, naša crkva ima program stipendiranja studenata koji se finansira od priloga naših članova. U posljednjih petnaest godina stipendirali smo četrdeset mladih osoba iz BiH, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Često se radi o nadarenim studentima koji možda ne bi mogli sami finansirati svoj studij. Trenutno stipendiramo petero studenata. To nije mala stvar s obzirom da naša crkva broji tek pedesetak ljudi. Ponosni smo na to", zaključuje naš sagovornik, pastor Nikolinović.