Sanela Krsmanović Bistrivoda: O predstavi Seljačka opera, Sanjarnici i pozorišnoj magiji

Teatarska publika s nestrpljenjem iščekuje premijeru dramske predstave Seljačka opera Darvasa Benedeka i Pintéra Béle, u režiji Andrása Urbána koja je zakazana za srijedu, 17. aprila na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo sa početkom u 19:30 sati.

U predstavi igraju: Sanjin Arnautović, Amra Kapidžić, Aldin Omerović, Sanela Krsmanović-Bistrivoda, Sara Seksan, Vedrana Božinović, Mirvad Kurić, Sanin Milavić i Mak Čengić.

Sat i deset minuta muzike uživo na sceni izvodi bend u sastavu: maestro Fuad Šetić (čembalo, korepetitor i dirigent), Amar Beširević (violina i), Ajnija Germić (violina ii), Sara Kasap (violina iii) i Rastko Zečević (kontrabas).

Trending

Muškarac pokušao prokrijumčariti u Njemačku 45 kilograma Dubai-čokolade: Carinici ga uhapsili

Glumica Sanela Krsmanović Bistrivoda otkrila je za portal Radiosarajevo.ba nekoliko zanimljivih detalja o svojoj karijeri, radu na predstavi Seljačka opera, dramskom ansamblu Narodnog pozorišta Sarajevo i Sanjarnici.

Radiosarajevo.ba: Bliži se premijera dramske predstave Seljačka opera, možete li nam reći o kakvom je djelu riječ?

01.04.24. 09:18

Sapunica i reality show: 'Seljačka opera' u režiji Andraša Urbana premijerno na sceni NPS

Krsmanović Bistrivoda: Vrlo teško pitanje, predstavila bih je kao nešto što vrijedi pogledati. Mi smo se od početka zabavljali, zavoljeli taj komad i vjerujem da će ta naša energija prijeći i na publiku. Ono što je nama bilo neobično je da se sve pjeva, to je zaista opereta. Kad sam dobila ulogu mislila sam pa dobro, imaju možda neki dramski dijelovi pa neke pauze, ali zaista sve se pjeva i trebalo je vremena da mi kao glumci naučimo tako razmišljati i to je ono što je bilo teško u procesu.

Mislim da je to većini novo, ali primjetna je divna energija u podjeli i činjenica da je komad zaista duhovit. Publika će vidjeti naš ansambl u sasvim novom svjetlu i mislim da je naša publika poželjela komediju.

Radiosarajevo.ba: Kako se zove Vaš lik, kako biste ga Vi predstavili?

Krsmanović Bistrivoda: Glumim Juliku koja je usvojena kao mala djevojčica. Ona je vrlo buntovna, činjenica da je usvojena na njoj je ostavila ožiljak, vidi stvari koje tu ne funkcionišu, koje su licemjerne i vrlo jasno ih imenuje i vrlo otvoreno ih kaže, a, naravno svi drugi je pokušavaju ušutkati. Od akademskih dana nisam igrala ovakav lik, uvijek me smjeste u neke tople, blage žene, zato mi je zaista bio izazov sad u ovim godinama da opet pronađem taj neki bunt, drskost i smjelost, a pri tome je i duhovita u tom svom izražaju, tako da mi je bilo zanimljivo to tražiti.

Radiosarajevo.ba: Kako izgleda dan u Narodnom pozorištu Sarajevo za vrijeme rada na predstavi?

Krsmanović Bistrivoda: Izgleda tako da sam jutros zaboravila pola stvari staviti u ruksak. Na probama smo ujutro i naveče, tako da to znači da sam cijeli dan na probi jer tu pauzu koju imamo između koristim da odem kući, da obavim nešto što trebam da bi moja porodica funkcionisala... 

Konstantno sam u predstavi, dvokratne probe su nezgodne zato što mi nemamo ni gudalo, ni klavir, ni mermer koji ćemo odložiti pa se vratiti nego radim sa svojim aparatom, glasom, emocijama, govorom i sve to nosim sa sobom, sve što sam ponijela sa probe, bilo da je dobro ili loše, energija ili adrenalin nosim to u putu kući.

Naporno je i već osjetim da sam malo umorna i da bi se mogla razboljeti, ali sam zaista presretna što sam dio ovog ansambla. To je jedan lijepi umor jer toliko naših kolega i kolegica ne rade i nemaju ni priliku da rade. Možda to nekome zvuči patetično, ali dugo sam bila nezaposlena i sad kad u najboljim godinama imam ovako genijalne prilike, stvarno lijepe uloge, hoću da ih iskoristim maksimalno i da to vrijeme ne provedem žaleći se nego da stvaram neke lijepe uspomene i da naučim nešto.

Radiosarajevo.ba: Režiju predstave potpisuje András Urbán, kakvi su utisci na rad s velikim rediteljem?

Krsmanović Bistrivoda: Oduvijek sam željela raditi s njim i čula sam da je jako zahtjevan i da se kod njega puno radi, nisam mogla ni zamisliti koliko je to topao čovjek koji prije svega jako voli glumce. On je naravno prisutan na probama i puno radi, ali je takav koncept da imamo i puno saradnika, Fuada Šetića kao korepetitora, Lejlu Jusić koja nas je pripremala, Krisztian Gergye je koreograf iz Budimpešte koji radi s nama tako da smo svi nekako tu upleteni.

Andraš nas je odmah na početku iznenadio. Naime, komad je ispisan, imamo i note i tekst, autorska prava su kupljena i ništa se ne smije mijenjati, dakle, ljudi koji su ovo napisali su ih prodali pod uslovom da ništa ne mijenjamo.

Obzirom na to mislila sam da ćemo odmah ući u proces koreografija, međutim, dvije i po sedmice smo radili neke improvizacije, zadaće, puno smo razgovarali i to je Andrašev metod da se grupa poveže.

Na taj sam način radila s Harisom Pašovićem tako da mi to nije bilo nepoznanica, ali me ovaj komad naveo negdje na stranputicu kao sad ćemo mi odmah na scenu. Svidjela mi se Andraševa studioznost, on je srčan, temperamentan, nije nikad nepravedan, ima tu strast, zaigranost i ljubav prema teatru.

Radiosarajevo.ba: Pokrenuli ste Sanjarnicu koja nudi radionice glume i baleta za djecu. Koliko je važan rad s mališanima?

Krsmanović Bistrivoda: Na nagovor svog tetka 2019. godine sam otvorila svoju školu glume na Dobrinji "Sanjarnica" i ona još uvijek radi, sad zaista ne mogu da zamislim da radim ko glumica, a da ne radim s djecom. To mene nevjerovatno određuje, jako sam ponosna kad vidim da neko dijete ode u pozorište, da pročita knjigu, da pregleda neki film, želim to kod njih da njegujem.

Ogromno je kad dječak koji ima autizam nakon glume više ne treba asistenta u nastavi, veliko mi je kad poprave neku govornu manu. Zaista mi je bitan taj proces i da maštaju, da se igraju, u mojoj školi nema interneta, nema mobitela jer i ja kao majka znam koja je to pošast i kako se boriti s tim i zaista mi je to značajno, a ima i još nešto bitno - oni drže to dijete u meni.

Ne možete raditi s djecom glumu kao kad držite instrukcije iz matematike, zaista se morate igrati s njima, morate biti u njihovom svijetu mašte i kreativnosti. Ne mogu zamisliti da ne vodim časove glume.

Organizujem se u skladu sa svojim obavezama u pozorištu i u odnosu na svoju djecu, ali uvijek imam dvije tri grupe s kojima radim, kad vidim u rasporedu da mi se poklapa neka predstava sa časom glume, ne mogu opisati svoj nemir dok ne nađem adekvatnu zamjenu. Mislim da je dragocjeno za sve glumce da rade s djecom, to je lijep način da se brusi zanat i vrlo mi je žao kad vidim da ponekad kolege imaju stav prema tome kao da je to nešto manje vrijedno, eventualno nešto putem čega možeš zaraditi neki novac ili eto popuniti vrijeme.

Radiosarajevo.ba: Majka ste dvoje djece, znaju li oni čime se Vi bavite?

Krsmanović Bistrivoda: Mlađi sin pojma nema čime se bavim, on jako voli pozorište, išao je na par predstava i on to zove čarolija. Stariji sin više voli kino i fudbal, voli doći sa mnom u pozorište na probu ili na dežuru, nešto mu je to merak da provodimo vrijeme skupa, zna čime se bavim, ali mu je to kao da se bavim bilo čim, kao da sam novinar, trgovac, njemu je to mama ide na posao.

U našoj lokalnoj trgovini još uvijek stoji moja reklama za jednu kompaniju koju sam radila i oni to nikad nisu skinuli, to kad je shvatio bio je u fazonu imam poznatu mamu. Trudim se da zavole pozorište, da znaju da je to lijepa i plemenita stvar i mislim da treba još malo da porastu pa da to iznjegujemo baš onako kako treba.

Radiosarajevo.ba: Publika Vas je gledala na daskama koje život znače, ali i filmovima i serijama (Na putu, Lud, zbunjen, normalam, Kriza...). Šta radije birate, pozorište ili sedmu umjetnost?

Krsmanović Bistrivoda: Imam sreću da sam snimala dosta nekih serija, filmova tu i tamo, ali ne mogu se žaliti, imam iskustvo. Mogu reći da sam kompetentna da biram između i to je predivno, lijepo je kad znam da će serija koju sam snimila prije 15 godina i dan danas uveseliti ljude, drago mi je da je tako, ali pozorište je toliko magično, toliko živo, toliko iskreno.

Pozorište traži istinu, ništa ne možeš slagati, nebitno je li to scena Kamernog teatra ili velika scena Narodnog pozorišta, traži punu energiju, punu prisutnost, to nikad neću znati objasniti, koliko god da budem imala života i iskustva, kad god mi postave ovakvo pitanje ja neću znati lijepo racionalno prenijeti zašto više volim taj osjećaj, tu magiju i tu vrstu odgovornosti, zaista sam pozorišna glumica. 

Radiosarajevo.ba: Bliže se upisi na fakultete, šta savjetujete nekome ko želi upisati Akademiju scenskih umjetnosti i krenuti Vašim putem?

Krsmanović Bistrivoda: Savjetovala bih im da se dobro spreme, da odu na pripreme, da malo upoznaju profesore, da budu svoji, da dođu sa svojom pričom. Ako ih nešto zanima o Akademiji neka to bude materijal koji trebaju spremiti, neka vježbaju svoj govor, glas, koncentraciju...

Neka se ne bave pričama koje su nebitne, kakav je ko profesor, asistent, jel' strog, jel' istina da ovo, jel' laž da ono, to je apsolutno nebitno. Sam naziv kaže studirati, oni tek treba da studiraju glumu, znači to što žele da upišu ne znači da su već glumci i glumice i neka se postave kao studenti bilo čega drugog.

Kad sam trebala upisati fakultet bila sam u vrlo teškoj porodičnoj situaciji, izgubila sam oca i onda svi su mi govorili možda nije baš najbolje vrijeme za Akademiju, koliko je to perspektivno, ali zaista nisam osjećala da bi išta drugo mogla i željela upisati. Da je bilo lagano nije, Akademija je težak studij, ali je bilo beskrajno zabavno i tačno sam osjetila u te četiri godine ogromnu promjenu i da sam toliko toga naučila.

Samo nek idu za zanatom, nek uživaju, to će im biti četiri godine rada na sebi, steći će novu porodicu, mi studiramo u jako malim grupama, to je u prosjeku uvijek nekih pet do osam ljudi, to su ljudi s kojima će provoditi cijele dana četiri godine, nek se zabave i nek se potrude, samo nek ne skupljaju informacije, tračeve to ih neće nigdje odvesti.