Ron Haviv za Radiosarajevo.ba: Nismo naučili lekcije iz Sarajeva

Ron Haviv je jedan od najznačajnijih svjetskih fotoreportera, čije je fotografije iz rata u bivšoj SFRJ vidio čitav svijet. Neke od njih koristile su se kao dokazi u Hagu na suđenju ratnim zločncima. 

Haviv je osnivač agencije VII Photo Agency, gostujući profesor na mnogim svjetskim univerzitetima, ali i čest gost Sarajeva. 

U ponedjeljak je ovaj čuveni ratni fotoreporter na Akademiji likovnih umjetnosti održao predavanja pod nazivom Ne u naše ime,   a od utorka 12. maja, njegova potresna foto-svjedočanstva možete pogledati u galeriji 11/07/95.  

Na početku razgovora kaže kako je kao dvadesetčetvotogodišnji fotoreporter, sa godinu i po slabog iskustva, stigao u zemlju o kojoj nije znao ništa. Osim da je u njoj 1984. održana Zimska olimpijada.

Razgovarao: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba 

Radiosarajevo.ba: Ron, zašto fotografišete?

Ron Haviv: Gledao sam kako rat počinje i slušao prognoze. Svrha mog rada izvorno je bila fotoreporterska. Nadao sam se da ću skrenuti pažnju na tu situaciju, da ću pomoći da se svijet isprovocira na reakciju, da ću spriječiti ono što su ljudi u Jugoslaviji predviđali. Nažalost, to nisam bio u stanju. Rat se proširio i obuhvatio sve regije za koje su ljudi u bivšoj Jugoslaviji rekli da hoće. Bio sam tu da sve vidim do kraja, a danas se nadam da moj rad predstavlja svjedočanstvo o ratu.   

Radiosarajevo.ba:  I zašto baš rat u bivšoj Jugoslaviji? 

Ron Haviv: U Zagrebu na željezničkoj stanici, na putu za Ljubljanu, sreo sam ženu koja je plakala i govorila, "Sad je sve gotovo i čeka nas velika nesreća.” Razuvjeravao sam je, rekavši da međunarodna zajednica neće dozvoliti rat, da je to nemoguće, a onda sam u narednih nekoliko mjeseci u Hrvatskoj i kasnije u Bosni i Hercegovini naučio svoju prvu lekciju.

Radiosarajevo.ba: Koja, otprilike, glasi da ništa ne može spriječiti narod da vjeruje u ono što želi da vjeruje, a to u šta vjeruje najčešće je apsolutna budalaština. I što je veća budalaština, veće je zlo koje oko nje nastaje.

Ron Haviv: Potpuno se slažem. Uskočio sam u tu nesreću kao da je “moja”. Kao neko duboko zainteresiran.

Radiosarajevo.ba:  To se i vidi na fotografijama. Za neke od njih je zaista čudno da su tako brutalno iskrene i da su snimljene iz tolike blizine.  

Portreti Željka Ražnatovića Arkana s mladunčetom tigra u ruci

Ron Haviv: Mislite na ono što je Cappa rekao, ako ti fotografije nisu dovoljno oštre, onda nisi bio dovoljno blizu. Dosta se stvari otad promijenilo, a što se mene osobno tiče, svoju fotografsku snagu nikada nisam crpio iz blizine prilaska nekom objektu, nego iz upotrebe estetike, kompozicije i kolora, koji bi trebali uspostaviti emocionalni odnos s onim ko gleda fotografiju. Zapravo, želim vas, praktično, uvući u fotografiju u kojoj ćete zabilježiti neki detalj, možda lijep, možda zanimljiv, i kada se uspostavi ta relacija, sadržaj postaje mnogostruko jači. Često su me kritizirali za moj rad da je su slike “previše lijepe za rat.” Što je indikator toga da ljudi obično ne žele vidjeti ono što je najružnije, i automatski prelaze preko toga.      

   Arkan pozira Ronu Havivu
   
Radiosarajevo.ba: Dobra “taktika”, ako tako uopće možemo nazvati principe koji pokreću dosta bitnih stvari u povijesti umjetnosti. S druge strane, imate veliko iskustvo, slikali ste prve ratove u Centralnoj Americi, sačekali Nelsona Mandelu iz zatvora u Južnoj Africi… Vaši portreti Željka Ražnatovića Arkana s mladunčetom tigra u ruci obišli su svijet, slikali ste ratove za drogu u Juarezu, gdje hiljade ljudi gine u obračunima, a ne priznaje se da je rat, bili u Egiptu, Libiji. Šta danas vidite u Bosni i Hercegovini?  

Ron Haviv: Nisam ekspert, ovo je samo moja opservacija, ali ono što vidim da je danas urađeno od Bosne i Hercegovine je, zaista, razočaravajuće. Nakon rata u kojem je poginulo puno ljudi, a nije bilo neke ideje koja bi zaista odredila kraj rata, i na nekin način povela društvo u određenom pravcu, desilo se to da je nastalo razočaravajuče društvo, koje, u suštini, ne poštuje ni žrtve koje su podnijete za njega. Razočaravajuće.

Radiosarajevo.ba: Sasvim tačno. Ali, zašto?

Ron Haviv: Zato što iz rata nismo naučili lekcije koje bismo morali – od onoga što se desilo u Sarajevu, do onoga što se danas događa po svijetu, vidimo desetine scenarija koji nas upućuju da smo, bez obzira što smo pokušavali animirati javnost, da nas je dosta fotografa ubijeno ili ranjeno – pogriješili. Jer, nikada nismo isprovocirali pravu reakciju, niti spriječili rat. U tom smislu mi se čini da svijet  nije bio sazrio, i to je bilo razočavarajuće. Žalosno je da je moralo doći do Srebrenice da bi se međunarodna zajednica konačno probudila. To je za mene veliko razočarenje. Bio sam u prilici da budem uz predsjednika Clintona i zamjenika Gora te znam da i oni dijele moje mišljenje, ali ipak nisu na vrijeme uradili ništa kada su imali priliku.


Radiosarajevo.ba:  A šta sa Bliskim Istokom? To se čini kao nerješiva situacija, veoma daleko od postizanja stabilnosti i mira, ako uzmemo u obzir sve revolucije koje traju i situaciju izmedju Arapa i Jevreja. Kako bi se, po vašem mišljenju, mogli približiti nekom rješenju situacije?

Ron Haviv: Teško mi je i misliti o tome. Neke su stvari isle približavanju, a sada na obje strane imate radikale: radikale oko Hamasa i radikale oko Netyanahua. Možda je i prije arapskog proljeća i postojala neka mogućnost približavanja, a za danas moram reći da ne vidim neku mogućnost rješenja konflikta. Koji se u međuvremenu proširio na Irak i Siriju, i širenjem i dalje prijeti.

Radiosarajevo.ba: Možete li uporediti svijet kakav je bio 92-95 sa ovim svijetom sada, od 2012 do 2015? Šta možete reći o svijetu u kome živimo?

Ron Haviv: Mislim da postoje brojne sličnosti sa bivšom Jugoslavijom, kao sada u Siriji na primjer. Stvari su postale puno intenzivnije. Mislili smo da je situacija ovdje teška, a pogledajte koliko je sada situacija u svijetu svije postala gora. Nažalost ništa nismo naučili iz vaše lekcije. 

Ron Haviv bio je prvi reporter koji je snimio srpske koncentracione logore u BiH: Omarska