Rambo Amadeus: Pjevači će plaćati publici

„Meni je teže samo zato što sam malo stariji, teže mi je da radim bilo šta. Meni je sada teže i da pr*am, nego kad sam imao 20 godina“, priča u intervjuu Rambo Amadeus. Očekuje vrijeme inverznog entertejnmenta.

Kada Nijemcima treba da objasnite šta svira Rambo Amadeus, kažete mješavinu roka, fanka, džeza, repa i folka. Neprecizna definicija, ali jedina koja približno objašnjava stil balkanskog majstora improvizacije, Ramba Amadeusa, Antonija Pušića, svjetskog "mega-cara". Pedesetogodišnji umjetnik rodom iz Kotora, trenutno je na manjoj turneji po Evropi. Ekipa DW srela ga je u bonskom klubu „Harmonija“.

Očekuje li nas možda uskoro nešto novo od Ramba Amadeusa? Novi album? Čime si okupiran posljednjih sedmica?
Snimam pjesme. Jednom u dva mjeseca snimim neku novu pjesmu, pa onda snimim i spot. Baš bi trebalo da provjerim da li se na JuTjubu pojavila moja rođendanska pjesma – E moj Rambo ostara se. To ćemo sad malo da guramo, pa kad budem nagomilao jedno desetak pjesama izdaću i ploču.

Aktivan si i na društvenim mrežama. Mnogima to pripomaže u promociji pjesama i raznih drugih aktivnosti. Mlađe generacije bez Fejsbuka više gotovo da ne mogu da žive. Gdje si ti u svemu tome? Za ili protiv?
Fejsbuk mi je pomogao da ustanovim koliko sam popularan, jer ja sam prije pojave tih društvenih mreža mislio da sam teški andergraund. A kad sam vidio da imam višestruko više fanova od mnogih tih naduvanih pop i folk zvijezda, zaključio sam da mene zapravo samo nema u oficijelnim medijima, da me oni ignorišu, a da me u narodu, među ljudima, ima i te kako. Time sam dobio neki novi stvarni legitimitet.

Ali te mreže su doprinijele i znatno drugačijoj konzumaciji muzike. Svjedoci smo instant karijera, pa tako i instant hitova. Istovremeno, u cijelom regionu bivše Jugoslavije, bavljenje muzikom je, kako čujem od mnogih muzičara, postala nemoguća misija. Isplati li se još uvijek praviti muziku?
Ja sam sebe uvijek smatrao manjinom, a i tretirali su me kao manjinu, kao neki iznimak. Za mene vladaju uvijek isti uslovi. Stalno je to neki iznimak, manjina ili neka alternativa. U tom smislu se tu zapravo ništa ne mijenja. U mejnstrimu se stalno nešto mijenja, duvaju neki drugi vjetrovi, čas je ovo, čas ono u trendu. Ali u ovim alternativnim vodama stvari su stabilne. Koliko si originalan i koliko daješ sadržaja, toliko vrijediš. Tako je i sa publikom. Postoji konzumentska publika, koja prosto guta sve što joj se servira. Ona je jednostavno većina, podložna promjenama ukusa, po sistemu danas se frizura nosi na jednu, sutra na drugu stranu. Istovremeno, manjina koja probira i promišlja stvari, ona je gluva na trendove.

Ali muzika se danas ipak drugačije sluša. Iako je dostupna svima, stiče se utisak da je postalo znatno teže probiti se kroz more praznjikavih hitova i pronaći pravu publiku. Dakle, uprkos raznim platformama, kvalitetna muzika teže dospijeva do većeg broja slušalaca?
Meni je teže samo zato što sam malo stariji, teže mi je da radim bilo šta. Meni je sada teže i da pr*am, nego kad sam imao 20 godina. U tom smislu subjektivan je moj osjećaj da je teže. Međutim, zanimljivo je to što je došlo do opšte estradizacije društva. Sad svako dijete kada ga pitate šta će biti kad poraste, odgovara manekenka, pjevačica, glumac. Danas svi žele da se izraze, da pjevaju, da interpretiraju, da se pokažu, a sve je manje onih koji žele bilo šta da čuju i da konzumiraju. Industrija zabave se okreće naglavce. Jednog dana će doći do inverznog entertejnmenta. Najplaćeniji i najvredniji će biti onaj koji želi nešto da sasluša. On će vjerovatno da sjedi u publici, a ljudi koji žele nešto da mu otpjevaju, moraće nešto i da mu plate. Očekujem taj pravac. U tom slučaju ja ću biti taj koji sluša.

Intervju vodio: Jakov Leon