Ramazanski koncert kakav niste doživjeli

Odmjeren umjetnički spoj turske klasične muzike, jazza, simfonijskog sloga, ilahije i Bachovog naslijeđa - to je muzička suština simfonijske poeme 'Mevlana - Alhemičar', kojom će Sarajevska filharmonija uz soliste iz Turske najaviti dolazak svetog muslimanskog mjeseca kroz tradicionalni Ramazanski koncert. Događaj je najavljen za srijedu 18. jula u 20,00 u narodnom pozorištu u Sarajevu.    

Autor simfonijske poeme je turski jazz i klasični pijanista Sabri Tuluğ Tırpan, umjetnik koji iza sebe ima međunarodna priznanja i bogato iskustvo. Skladao je solo komade, simfonijsku i kamernu muziku, filmsku muziku i musical, surađivao sa brojnim jazz muzičarima (Fernando Paiva, Al di Meola, Trilok Gurtu...) stvorio desetak albuma, a živi i radi na relaciji Istanbul - Sarajevo. 

Ovo djelo u trajanju od 45 minuta, pisano je za gudački orkestar sa udaraljkama, klavir, nej, sopran, a u njemu se pojavljuje i plesačica koja izvodi tradicionalni derviški 'vrteći' ples. Kompozicija je nastala povodom 800 godišnjice rođenja Dželaludina Rumija (2007.) kada je i doživjela praizvedbu. Djelo iznenađuje svojim jedinstvenim stilom, te stoga ljubiteljima muzike toplo preporučujemo da prisustvuju Ramazanskom koncertu koji je najavljen za srijedu 18. juli u 20,00 u Narodnom pozorištu. 

Nakon generalne probe, gospodin Tırpan posvetio je Radio Sarajevu nekoliko minuta, govoreći o Mevlani, Bachu i Paolu Coelhu koji je poklonik Mesnevije, o suradnji sa Sertab Erener, o univerzalnosti muzike i fascinaciji jazzom, kao i o stereotipima vezanim uz interpretacije 'Orijenta'.

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba 

Radio Sarajevo: Najprije Vas molim da nas uvedete u djelo 'Mevlana - Alhemičar' - koliko je ono orijentalno, a koliko univerzalno? 

Sabri Tırpan: Mislim da je duhovnost univerzalna. Ako pogledamo kršćanstvo, judaizam, islam - sve te religije imaju slične načine na koje postižu spiritualnost. Na kraju krajeva, u trenucima molitve svi nastojimo doseći isti energijski nivo koje neki nazivuju Allah, neki Jehova, a neki Bog. U tom smislu, ideja ovog djela jeste univerzalna.  Ono je nastalo 2007. na narudžbu simfonijskog orkestra iz Burse.

Da budem iskren, nisam imao puno znanja o Mevlani Džalaludinu Rumiju i njegovom naslijeđu. Počeo sam ga čitati, ali nisam znao kako da to sve prilagodim simfonijskom orkestru. No pravu inspiraciju sam dobio kada me moj otac odveo da vidim i poslušam derviše u 'Galata Mevlevihani' u Istanbulu, koji se svaku zadnju nedjelju okupljaju na ceremoniji u slavu Rumija.

Sjećam se, bio je kišan i siv dan, bio sam u posebnom raspoloženju, majka mi je bila bolesna, ali to što sam tada doživio ne može se pretočiti u riječi. Vidio sam sunce, doživio nevjerovatno prijateljsku energiju, suze su same krenule i plakao sam skoro dva sata. Gledao sam kako se ti ljudi predaju, a predati se i nije tako jednostavno. Morate biti veoma skromni da otvorite svoje srce i predate se. Čini mi se da je položaj tijela u kojem se derviši predaju (sa raširenim rukama i spuštenom glavom) sličan položaju Isusa. Jednom rukom primaju poruku od Boga, koja putuje kroz srce, da bi je drugom rukom dali ljudima - to je ono što derviši rade. A visoka pokrivala za glavu sa kojima plešu, u stvari simboliziraju nadgrobni spomenik, nišan, zato što najprije moraju zatomiti, ubiti svoj ego. Tada sam shvatio na koji način da pristupim komponovanju. 

U prvih 5 minuta zadržao sam formu tog derviškog obreda. Djelo počinje kao molitva svim poslanicima (Muhammedu, Isusu, Davudu) i to kroz ezan koji je izveden u tzv. 'saba(h) maquamu'  (tonskom nizu na kojem se izvodi jutarnji ezan, op. aut.). Saba(h) maquam je takav tonski niz da sadrži dur i mol - jin i najg.  Slijede tri udarca timpana koji predstavljaju božiji ukaz 'Budi', nakon čega improvizacija na neyu (turskom tradicionalnom instrumentu, op. aut) simbolizira prvi uzdah. Tada počinje moj san, kompozicija se razvija prateći ljudski bitak, smrt odnosno preseljenje. U pretposljednjem stavu propitujem fenomen umiranja tako što sam u jednu cjelinu stopio motive tradicionalne ilahije koja govori o umiranju, sa motivima Bachove 'Jesus meine freunde'. Djelo završava simboličnim prikazom ponovnog rođenja.   

Jazz kao prostor slobode

Radio Sarajevo: Primijetan je veliki utjecaj savremenog jazza, pogotovo u vašim solo dionicama. Da li danas uopće možemo govoriti o žanrovskim granicama između klasične muzike i jazza? 

Sabri Tırpan: Sve je to samo dobra muzika. Slično su pitali Dukea Ellingtona prije mnogo godina i on je dao sličan odgovor. Za mene nema neke velike razlike između Colltranea i Stravinskog, Ch. Parkera i Debussyja... po mom mišljenju jazz je jedno od najfantastičnijih otkrića muzike 20. stoljeća. Sve više klasičnih muzičara ulazi u jazz, jer vam on omogućava veću opuštenost i mogućnost improvizacije. A to je nešto najljepše, kada imate slobodu da improvizirate. Takvu vrstu 'treninga' možete dobiti samo u jazzu. Nije nužno da budete 'jazzer' ali je važno poznavati suštinu.   

Radio Sarajevo: Kroz naslov kompozicije je evidentno da ste je dijelom posvetili i Paolu Coelhu. 

Sabri Tırpan: On je inspirisan u velikoj mjeri Mevlanom, što se posebno iščitava u Alhemičaru. Nakon ogromnog uspjeha koji je doživio sa tom knjigom, on je javno rekao kako je priču uzeo iz Mesnevije. To je veza između njih, a ja sam imao čast da ga upoznam baš te 2007. godine, kada je držao govor na otvaranju velikog koncerta posvećenog Mevlani, a susreli smo se i godinu kasnije, kada je Istanbulu proslavljao rođendan. Mevlana nas je spojio.    

Radio Sarajevo: Za prvo izvođenje djela odabrali ste pop pjevačicu  Sertab Erener kao vokalnu solistkinju. Kako je tekla vaša suradnja?

Sabri Tırpan: Dobri smo prijatelji i tada sam je pozvao. Moram priznati da je tu bilo i onoga 'Sertab dobro prodaje', a ona je tada bila spremna da mi pomogne. Bila je to uspješna saradnja a ona je svoj dio otpjevala na sebi tipičan način, ali to nije operni glas. Poslije sam upoznao Demet Tuğcu, opernu pjevačicu koja radi u Zurichu. Nju sam suočio sa nimalo lakim zadatkom - jer u ovom djelu je potrebno recitirati, pjevati na tradicionalni turski način, te pjevati školovanim opernim glasom. 

Radio Sarajevo: Kako se na zapadu suočavate sa još uvijek prisutnim predrasudama o 'orijentalnoj muzici'

Sabri Tırpan: Radi se o općenitom poimanju 'orijentalizma' kao nečega što je vezano za Lorensa od Arabije, velovima, to je djetinjasto i nezrelo. Ali moja je generacija ipak imala sreće, jer su naši prethodnici razbijali predrasude. Mi pokušavamo na površinu izvući suštinu, ne samo orijentalni dekor, par melodijskih ornamenata... Želimo predstaviti pravu turku muziku, a i šire - balkansku muziku. U tome nam u velikoj mjeri pomaže internet, koji je približio kulture. No slično je i sa drugim kulturama. Kroz svoju dogogodišnju suradnju sa indijskim perkusionistom Trilok Gurtuom uvidio sam kakve je predrasude on morao razbijati. Kada sam počeo suradnju sa njim, veliki dio posla je on sam već obavio...

Radio Sarajevo:  Neki od vaših albuma u nazivima imaju boje - Crveni album, Zeleni album... zašto je tako?

Sabri Tırpan: Sada radim Plavi i Ljubičasti album... Na Plavom će biti samo balkanska muzika. To je zato što ja  muziku doživljavam u bojama. Sve što radim za mene je predstavljeno bojama. 

Radio Sarajevo: Onda nam možete reći i koje je boje djelo koje ćemo čuti - 'Mevlana - Alhemičar'?

Sabri Tırpan: Bijele, definitivno bijele. To je boja čistoće i prosvjetljenja, a ovo je priča o tome.

Radio Sarajevo: Hvala na razgovoru

Opširnije o Ramazanskom koncertu čitajte ovdje