Rade Šerbedžija: Svijet sve više i brže hrli prema svom kraju

Svijet, ma koliko se mi divimo novim pronalascima u medicini, u znanosti - sve više, sve brže - hrli prema svom kraju, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rade Šerbedžija, jedan od najvećih glumaca sa Zapadnog Balkana.

“Kako je postalo to zlo da ta šačica ljudi vlada svijetom? A čitav svijet je jedan užas od proletara, proletarijata, siromašnih ljudi koji umiru po Africi, po Aziji. To su pitanja današnjeg čovječanstva. I tu je ta šarena laža kapitalizma”.

Šerbedžija kaže da se pribojava rušilačkih revolucija koje će kao “Mad Max” nositi sve pred sobom.

Po njegovim riječima, nivo kulturne svijesti je sve niži, pa današnje vrijeme postaje sve ispraznije, bez ideala.

Govoreći o masovnim migracijama sa Balkana, Šerbedžija ističe da mali narodi nemaju perspektivu.

Ipak, za njega je tračak nade pobjeda ljevičara Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj.

“A u Srbiji je, čini mi se, Orwell najaktualniji nego što se ikada moglo zamisliti”, smatra Šerbedžija.

Ovaj ljevičar sa holivudskom karijerom posljednjih godina piše i pjesme i pjeva.

Tako je u nedjelju (19. januara) održao koncert u Pragu, u organizaciji udruženja “Lastavica”.

Slučajno sam postao glumac

RSE: U karijeri dužoj od 50 godina igrali ste u mnoštvo filmova, TV serija, pozorištu. Međutim, posljednjih godina sve učestalije nastupate i na koncertima, pjevate, pišete knjige. Da li je to neka vrsta predaha od glume, ili na taj način “punite baterije” za angažman u filmova, pozorištu. Da li je nužna ta svestranost za velikog umjetnika?

Šerbedžija: Što se tiče pisanja, moram reći da to nije nešto što je kod mene usputno ili predah. Sklonost ka pisanju je bila moja prva strast u mladosti. Ja sam želio sam studirati književnost i baviti se pisanjem - kao novinar ili kao pisac.

Nisam bio toliko ohol da sam mogao misliti kad sam imao 16, 17 godina da ću biti jednog dana pisac ili pjesnik. To se ne planira, to se postaje. Ali je pisanje i čitanje knijga bila moja najjača strast u mladosti. I onda je tako došlo da sam otišao slučajno na prijemni ispit za glumu, prošao sam i onda je krenula ta moja glumačka priča. Tako da sve to skupa nije usput. To je nešto što je sastavni dio mene. Pisanje i sklonost ka literaturi zapravo mi je užasno mnogo pomoglo u poslu.

RSE: Ne biste mogli da igrate Šekspirove junake tako uvjerljivo bez sklonosti ka literaturi.

Šerbedžija: Mogao bih, mogao bih. Kažu da je i Milivoje Živanović bio prosječno obrazovan, a bio je jedan od najvećih glumaca ikada. Jer je u glumačkom poslu intuicija izuzetno važna.

RSE: A muzika?

Šerbedžija: Moja majka je pjevala cijeli život. I to je nešta od majke, moja sklonosti ka muzici, tako da ja dan danas dođem u neku kafanu, odjedanput počne neka pjesma, ili neka nepoznata sevdalinka ili neka pjesma sa juga Srbije i tako dalje, i ja je znam.

RSE: Imali ste koncert u Beču, danas u Pragu (nedjelja). Poslije toga pretpostavljam povratak glumi.

Šerbedžija: Pa to je jedna lijepa kombinacija.

Od 1991. nisam glumac na svom jeziku

RSE: Možete objediniti različite aspekte Vašeg umjetničkog angažmana.

Šerbedžija: To radim intenzitvno od 2000. godine. Naime, od 1991. prestao sam da budem glumac na svom jeziku, u kazalištu. Tu i tamo sam još odigrao neki film na našem jeziku, ali vrlo malo. Uglavnom sam na engleskom jeziku igrao u stranim fimovima. I u teatru, u Londonu sa Vanessom Redgrave, i tako još nekim, u Rivers studiju u Londonu.

I onda je meni manjkala ta interakcija sa publikom na mom jeziku, jer tu sam najjači. Kao glumac, je li. I onda je došlo do toga da sam pjesama u toj samoći svojoj od 20 godina, ili od 10 godina tada, napisao dok sam stanovao u Londonu, družio se sam s gitarom, bez teatra, bez ičega, bez prijatelja sa kojima radim teatar ili bilo šta na mom jeziku.

To se tako akumuliralo i onda sam mogao praviti koncerte sastavljene od mojih pjesama i od pjesama nekih mojih prijatelja, najviše Arsena Dedića i još nekih drugih remakeova koje sam radio. To mi je bila nadoknada za teatar koji mi je falio na mom jeziku.

Umjetnost mora biti angažirana

RSE: Da li je danas bavljenje umjetnošću neka vrsta bjekstva od stvarnosti koja nije baš tako ružičasta, kao što uostalom uglavnom i nije bila kroz istoriju, ili nam umjetnost, zapravo, pomaže da razumijemo apsurdnosti svijeta bolje nego razne sociološke i ekonomske analize. Tako je Marks govorio da je čuveni francuski pisac Onore de Balzak ilustrativnije odslikao društvenu stvarnost 19. vijeka nego stotine “kupusara” raznih teoretičara. Orvel se poslužio književnom formom da u “1984” i “Životinjskoj farmi” veoma uvjerljivo upozori na opasnost od totalitarizma.

Šerbedžija: Nikakvo bjekstvo od stvarnosti. Umjetnost koja je bjekstvo od stvarnosti je loša umjetnost. Neću reći loša, izvinjavam se, ali po meni, manja umjetnost. Za mene umjetnost mora biti angažirana. Čak i da na kraju ona nema veze s politikom, kao recimo komponiranje neke sonate za violinu, ili za klavir, ili za cijeli orkestar, ona mora osluškivati vrijeme u kojem živiš i biti aktualna.

RSE: Ne samo u estetskom smislu.

Šerbedžija: Ne samo u estetskom smislu nego biti aktualan u odnosu na život koji živimo. A onda kad se govori o predstavljačkoj umjetnosti, a to je kazalište i film, ona mora izabirati teme koje su u vezi sa društvom, u vezi sa današnjim životom, u vezi sa politikom koja je sastavni dio našeg života i koja često odlučuje o našim sudbinama i životu. Tako da umjetnost mora biti angažirana.

Ima dosta angažiranih umjetnika na Balkanu

RSE: Koliko je današnja umjetnost zaista anagažovana, recimo na Balkanu?

Šerbedžija: Pa to je pitanje svakog umjetnika ponaosob. Najviše je onih koji su autori a to su režiseri, pisci.

RSE: Da li su to samo pojedinci, da li su to samo neke oaze?

Šerbedžija: Mogu reći da nisam nezadovoljan sa onim što se događa u prostoru recimo bivše Jugoslavije i na tim pozornicama. Ima dosta angažiranih umjetnika. Baš mi je drago zbog toga.

RSE: Kultura ili bolje rečeno ono što su njeni negativni efekti znači kulturni surogati, masovna kultura, kultura spektakla - sa tabloidizacijom društva, ne samo kulture - s jedne strane služi za skretanje pažnje javnosti sa problema sa kojima se suočava. S druge, to na neki način da kažem u žargonu služi za “zaglupljivanje javnosti”, recimo rijaliti program. Na taj način, vlasti indirektno osiguravaju podršku biračkog tijela.Kako se boriti protiv zloupotrebe kulture i, istovremeno, za afirmaciju njene uloge u društvu?

Šerbedžija: Nema borbe. To dolazi sa zrelošću društva.

RSE: To je u svakom slučaju zabrinjavajuće.

Šerbedžija: To je pitanje zrelosti. Da li u, recimo, zemljama koje su po nekakvom mom nekakvom odabiru najrazvijenije - skandinavske - poput Danske, Belgije, Norveške, Švedske, ima takve vrste zaglupljivanja naroda o kojem vi govorite?

RSE: U nekoj mjeri vjerovatno da.

Šerbedžija: Ima, da, ali ne u tolikoj mjeri kao što ima na našim prostorima. Ili u Americi ili u Engleskoj.

RSE: “Big Brother” je holandski program, samo je uvezen na Balkan i drugdje.

Šerbedžija: Da. želim reći da neka zrelija društva imaju manje toga. Ali to je uvijek sastavni dio te “kurve” politike da kažem, a uvijek su pravi umjetnici u manjini.

Ostatak intervjua pročitajte na OVOME linku