Priča o Vukosavi koja je u ratu pokušala spasiti supruga Muju: "Opet bih isto..."

"Meni je jako važno napustiti ovaj svijet čista obraza i ja ću da ga napustim, jer moj suprug nije izazvao suzu ničije majke, ničije supruge i ničijeg djeteta i on živi i danas. Dok druga strana nosi pečat na sebi, svom imenu i svom prezimenu", počinje svoju životnu priču Vukosava Klanco, žena koja je pokušavajući da oslobodi svog supruga 1992. godine iz zarobljeništva u Vlasenici, gradu na istoku Bosne i Hercegovine (BiH), i sama bila zarobljena.

Mujo Klanco bio je instruktor vožnje u Vlasenici.

Sa suprugom Vukosavom i dva sina, Vildanom i Vedranom, dočekao je i početak rata 1992. godine na teritoriji koju su kontrolisale srpske snage.

Trending

"Jedna si jedina, moja domovina": Bila jednom jedna himna

Vukosava je tada imala 27 godina, i bila je, kaže, svjesna da se porodici ne piše dobro.

"Suprug i ja bili smo svjesni da će nekoga od nas da ubiju, ili oboje, ili cijelu porodicu, pa smo ostavili jedno drugom u amanet da ko preživi da čuva djecu i da ih izvede na pravi put i da budu čestiti ljudi", kaže Vukosava za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Golf i smrt

U junu 1992. godine, kada se ispred kuće parkirao Golf, u koji su uveli Muju, njihove su se strepnje ostvarile. U policijsku stanicu u Vlasenicu odveo ga je Predrag Bastah zvani Car, a za njim je krenula i Vukosava.

"Oni su mene šutali kao loptu", sve je što Vukosava danas želi reći o torturi koju je preživjela kada je došla da traži muža Muju.

Bila je zatvorena tri dana. Sjeća se kako su u policijsku stanicu došle njena majka i svekrva i donijele uštipke, koje je njoj i ženama, koje su bile u ćeliji ispod vrata, dodao policajac.

"Ja sam podijelila te uštipke sa ženama i jednu mrvicu sam otkinula i stavila sebi u džep", priča Vukosava.

Ta će mrvica, kaže, postati neka vrsta simbola: "Znala sam da su mi uzeli sve, ali sam mislila da ću sačuvati svoju dušu i sakriti je gdje je ne mogu naći."

Nakon tri dana u ćeliji, koju je neko vrijeme dijelila i sa prijateljicom, izašla je i saznala da Mujo nije preživio.

"Bila je sa mnom i Branka, mi smo bili prijatelji, koja je bila udata za dragog Muhu Galijaševića. I Muho i Mujo su ubijeni isti dan", govori Vukosava.

Mujini posmrtni ostaci otkriveni su 2008. godine, a već godinu kasnije Vukosava je svjedočila pred Sudom BiH, suočivši se s Bastahom koji ju je tukao nogama, rukama i kundakom puške. Odlučila je, kaže, da se ne smije ni razboljeti, niti umrijeti sve dok ne zatvori to poglavlje svog života.

"Sam susret me nije dotakao toliko, a sa mnom je bio i moj stariji sin. Ni u jednom trenutku nisam osjećala mržnju. To što sam osjećala je bila jedna vrsta prezira", prisjeća se Vukosava.

Bastah je pred Sudom BiH osuđen na 22 godine zatvora, između ostalog, i za učešće u ubistvu Muje Klance, a optužen je, naknadno, i za druge zločine.

"Izveo ga je iz PS (policijske stanice) i vozilom marke Golf zajedno sa još jednim NN policajcem odvezao do mjesta zvanog Toplik, do jedne livade u blizini fabrike 'Alpro' gdje je lišen života", stoji u presudi Bastahu.

Na suđenje je Vukosava došla iz Švedske, zemlje u koju je otišla nakon što je u septembru 1992. godine napustila Vlasenicu. Prije nego što je otišla, u gradu u kome su joj ubili muža, nuđeno joj je da djeci promijeni prezime, ali i religiju, što bi joj, kao Srpkinji, u to ratno vrijeme, olakšalo život.

Identitet

Djeci, kaže, nije željela oduzeti identitet i oca, jer je njena dužnost bila da to sačuva.

"Nema moje ime s tim ništa. Ja sam mogla da se zovem i Ivanka i Hanifa i Mara. Nema ni vjera s tim ništa, to je moj izbor. Ja tako živim. Ako nekog voliš obaveza mi je da ga i štitim", govori Vukosava.

Prema podacima udruženja žrtava, u Vlasenici je tokom 1992. godine ubijeno oko 2.800 Bošnjaka, od čega je 90 posto muškaraca i 10 posto žena. Među ubijenima je i 188 maloljetnika. Najviše ubijenih stradalo je u logoru Sušica. 

Kompletnu priču pročitajte OVDJE