Priča Irine Marković: Od doma za napuštenu djecu do filmskog platna na SFF-u

Film u kojem Irina glumi bavi se velikom izbjegličkom krizom u Europi, a njen talent, volja i upornost dokaz su da se mogu pobijediti sve životne nevolje i prepreke. Naime, Irina je cijeli život provela u Dječijem domu Bjelave u Sarajevu, gdje i sada živi, prenosi Radio Slobodna Evropa.

"U meni se, još od 12. godine, javila velika želja da se bavim volonterskim radom za SFF, tako da sam tada i počela. Dobro sam radila, a prošle godine sam dobila poziv da budem asistent. Smatram to svojim velikim, inspirativnim uspjeho, s obzirom na to da sam sve uradila sama", govori Irina.

Iako je mnogima bilo čudno kako 12-godišnja djevojčica radi na SFF-u, Irina je već tada bila komunikativna i hiperaktivna, kako sama kaže, a poznavala je i engleski i njemački jezik, te se sjajno snalazila s turistima. A već tada razmišljala je i o glumačkoj karijeri.

"Da se bavim glumom inspirirala me redateljica Aida Begić i direktorica kastinga Timka Grahić. Kad sam imala 12 godina, one su se pojavile u domu Bjelave za kasting. zapazile su me, ali ja sam tada bila stidljiva, no to je bila inspiracija da počnem volontirati u teatrima i tragati za glumom", ističe mlada Irina.

Iako je njen život bio težak, ona smatra kako je sve ovo što je do sada učinila izuzetno velika stvar i sjajan početak za mnoge planove koje ima. Kaže kako joj je u početku bilo naporno, ali "kada je uhvatila tempo sve je postalo lakše".

"Odrasla sam u Dječijem domu Bjelave, gdje su me donijeli s pet mjeseci. Imam i biološkog brata, dvije godine je mlađi od mene, usvojen je, već je punih osam godina u usvojiteljskoj porodici. Mi smo ostali u kontaktu i zaista sam sretna što je on usvojen, što može lakše živjetii. Volim što sam borac, što stvari uzimam u svoje ruke i što ih volim rješavati. Meni je 20 godina, punih 20 živim u domu, najstarija sam štićenica. Studiram na Arhitektonskom fakultetu. Kao nagradu, osigurali su mi poseban prostor u Domu. Ovo je moja druga kuća, tu su ljudi koje smatram svojim roditeljima, braćom, sestrama", kaže o svojoj sudbini.

Dodaje i kako joj je drago što razbija predrasudu da se "djeca iz doma obično sažalijevaju", te da je postala jak primjer svima kako može uspjeti.

U filmu Posljednja barijera Irina ima "glavnu sporednu ulogu", a put do filma vodio je preko pozorišta.

"Jasmina sam upoznala sasvim slučajno, on je pratio mene putem društvenih mreža i pozvao me na kasting. Bili su prisutni i austrijski producent Robert Hofferer i drugi producent iz Londona. Nisam imala nikakvu tremu. Snimanje smo imali u Beogradu i Orašju. Moja uloga je bila ta, glavna sporedna, ja sam bila sirijska izbjeglica, djevojčica Zora. Iz scenarija sam vidjela koliko je Zora slična Irini. Zora, koja je imala tragičnu prošlost, koja ostaje bez glasa, Zora koja gubi sestru. Bez obzira što su dvije različite tragične priče, iste su emocije, isti doživljaj. Svakako je bila prisutna neka empatija. Kada je završilo snimanje, bilo mi je nekako žao da se odreknem te Zore iz Irine", ističe Irina.

Za kraj dodaje kako bi u životu voljela biti i arhitektica i glumica, jer smatra kako se zaista sve može postići, te već planira novu ulogu u humorističnoj seriji.

Premijera filma Posljednja barijera bit će održana 13. augusta u 22 sata, u dvorani Cinema Cityja.