In memoriam: Posljednji pozdrav Predragu Luciću

Sad, kad je otišao najbolji među nama, nema više razloga da se ne kaže da je jedan, veliki dio epohe završen, i da je propao veći dio napora da ovo oko nas, te nesretne nesimpatične državice nastale raspadom bivše Jugoslavije budu barem malo pristojnije, civiliziranije mjesto za život. Ne biva, stari moj. Uvijek pobjeđuje mentalitet koji najviše mrzi jučerašnjeg sebe. Mentalitet kojeg si najbolje znao prepoznati i ismijati. Niko kao ti. Nikad.   

Kao u kinoteci kroz glavu prolaze sve slike s tobom: krugovi po Splitu u gluho doba noći, i pjesme u vozu iz Mostara za Sarajevo, i kafe u Varoši, i ručak kod Viđaka, i koks kod Hvaranina nakon zajedničkog nastupa na Pričiginu, i noćarenje u Motovunu, i priče kod Kože, i pjesme s Benjom, i vino u Frankfurtu kod Klotzevih, i slušanje kako Bregava, taj zvuk Leslieja koji huči uz Hammond, protiče kroz Stolac i koncert grupe My Buddy Moose, nakon kojeg smo se složili da je dobro kad sviraš Neil Younga, ali da je malo frka ako nemaš pjesmu na svom jeziku, a voliš biti na radiju. I ona, jedna od posljednjih scena koje smo doživjeli skupa, kad je ta zvijer već bila u tebi, kad sam sjeo na pod, kod tebe doma, a Hana me brižno upozorila da se mogu prehladiti, kad si rekao:

"Daj, pusti ga."

Kao da si znao da nećemo više nikada sjedjeti ispod gramofona i razgledati omote ploča. Uvijek si sve znao. I nikada ništa nametao.  Legende, istina, kažu da postoje takvi ljudi, ali da oni žive na Tibetu. Legende, opet, kažu da kad odlaze ljudi – legende poput Brassensa, Gainsbourga ili Bowiea, ostaju velike praznine, ali ja o tome ne mogu znati ništa više od prosječnog konzumenta jer ih nisam poznavao.

Ovoga puta nije tako. Ovoga puta znam nešto o tome, i nepogrešivo osjećam da je otišao najbolji, najplemenitiji i najdarovitiji od nas. I znam da bi te blago nervirala patetika in memoriama i oproštaja, jer, nažalost, znam i to ko se u teškim trenucima gašenja Ferala i muka u vezi traženja novog posla, kako ponio. I kako su tekla prebacivanja na nove tračnice ‘liberalnog kapitalizma’, koji poput idealnog zločinca, briše sve tragove iza sebe nakon što uredno ispuni svoj zločinački naum. Ti kao da nisi htio promijeniti ploču, tvoja plementost, jednostavno, nije mogla ni htjela zamijeniti matricu, nisi htio zamijeniti ni broj telefona, ni kućnu adresu, ni mail adresu u kojoj je stajalo ime sveca – mučenika, zaštitnika grada kojeg je rimski car dao pogubiti.

Tvoje ime jeste bilo znak: bio si previše drag i mio, a takvima kao da nije mjesto u ovom gubavom, prljavom, ništavnom svijetu. Niti bi se kada ljutio kad bi te neko od nas, koji smo ti  bili jedva do koljena, krenuo zezati.

Boro je kazao da te neviđeno "ložim" kada sam rekao da si ti meni najveći kralj, nešto kao Miroslav Krleža koji svira u MC 5. Ti si se opet smješkao: svaku budalu, pa i mene, treba pustiti da sam dođe do svojih limita. Da uživa u tih svojih pet minuta slave i časti što mu je dozvoljeno da poznaje, voli, hvali se, pa eto malo i "loži" besmrtnika. Kao da je svaki atom tvoje briljantne energije govorio: “igrajte se djeco, to je valjda jedino što vam na ovom svijetu preostaje.” Ti si se igrao najbolje od svih, ali i najozbiljnije. Pritom nikada nisi doveo u pitanje ozbiljnost svog integriteta, obitelji ili posla. Jednom si rekao: “sloboda je jedino što me zaista zanima.” Gadno mjesto i vrijeme za takve snove. Time su tvoj život i bivanje (p)ostali veličanstveni.

Nisam pisao danima. U tom neradu bilo je i nade da možda, ipak, nekako neće stići ta vijest, a onda su uporedo stigli Jurin mail i Vinkićeva poruka: Umra je Predrag. I ja o tome više neću reći niti riječ. Pokušaću biti sa Sandrom, s Hanom i Ivanom, sa Borom i Rosom, koji su te ispratili, najplemenitije kako se dalo u borbi s neprijateljem koji ne ostavlja niti milimetar mogućnosti da se izbjegne najgore. Prerano, na svaki način. No, poznavajući te, to bi ti smetalo tek zbog toga što nećeš vidjeti kako su svi koje si volio izašli na pravi put. Put koji si ti, zajedno s njima, napravio.

I, još jedan, sasvim ličan iskaz: ako u toj zemlji ikada bude ikakve pameti, i ako se desi da ona bude mjesto dostojno za život čovjeka, ime Predraga Lucića je jedno od onih koji su dali baš sve da to bude tako. Živjeći u skladu sa svojom savješću i pameću spašavao je dušu i obraz cijele jedne zajednice, i time zaslužio najviše, veću ljubav od Marjana koji će ostati da stoji nad njegovom sjenkom, i viši spomenik od Grgura Ninskog.  

Suze smo na vjetru. Ni stih u tvojim pjesmama, ni u pjesmi Vaske Ilieve koju si me učio. Zbogom predragi moj, valjalo bi se još neki put negdje naći, zapjevati, zapisati, i nekad i pobrkati tekstove, i pokvariti račune onima koji misle da su nas bezuslovno pobijedili.

Beskrajna čast što smo te znali, i velika tuga što više nisi tu skoro je apsolutan dokaz da nisu. Nikada nisam rekao da te volim, niti sam ikada mislio da ću sve ovo morati napisati, ali ti si to ionako znao.

Mirno spavaj, veliki učitelju i brate.