Nicolas Mingasson uoči izložbe u Zemaljskom: Arktik kao sudbina

Nicolas Mingasson na svojim crno-bijelim fotografijama portretira život na polarnom krugu. Riječ je o radovima koji su tokom protekle godine bili izloženi u poznatom pariskom Musee L'Homme. Od večeras, posjetitelji Zemaljskom muzeja imat će priliku da ih vide te tako upoznaju jednu kulturu o kojoj se malo zna. Uoči otvaranja izložbe, Mingasson govori za Radiosarajevo.ba. Kako je došlo do prvog putovanja na Arktik? 

Mingasson: Sve je počelo od geografske ekspedicije na Sjeverni pol 1995. Ova ekspedicija bio je prvi pokušaj neprofesionalnih avanturiste do dođu do Sjevernog pola, krenuvši iz Sibira, a ja sam bio fotograf te ekspedicije. Tada sam prvi put otkrio šta je to arktički duh.  

Nekoliko mjeseci kasnije odlučio sam da se prestanem baviti fotografijom kako bih u potpunosti mogao sudjelovati u radu ekspedicije. Radio sam s timom iz Francuske šest ili sedam godina kao logističar. Moj posao bio je da organiziram letove helikopterom i avionom od poluotoka Taymyr do Sjevernog pola, uključujući i slijetanje na zaleđeni teren. Nebrojeno puta sam bio na Polu. To  mi je omogućilo da u potpunosti doživim duh i shvatim jedan narod kakvi su Dulgani.

Radiosarajevo.ba: Ko su ljudi na vašim fotografijama?  

Mingasson: Dolgani su jedan od najudaljenijih i najmanjih naroda na Arktiku. Isključivo žive na Tazmarskom poluotoku, na krajnjem sjeveru Sibira. Procjenjuje se da ih trenutno nema više od 8.000. Osnova njihove privrede su sobovi, mada se neki bave i ribarstvom. Oni koji žive u tundri kao stočari prate migracije sobova: od juga do sjevera u proljeće i od sjevera ka jugu u jesen. Oko 500 ovakvih stočara zadržalo je tradicionalna način života. Ostali žive u selima i malim gradovima. Većina ih je ili u penziji, ili rade u Ruskim firmama na sjeveru, njih oko 5.000. A ostatak tog naroda živi velikim ruskim gradovima, uglavnom Krasnojarsku ili Saint Petersburgu.

Radiosarajevo.ba: Na koji je način globalizacija promijenila život na Arktiku

Mingasson: Internet! Internet je napravio ogromnu promjenu. U samo nekoliko godina sva su sela postala uvezana, ali i dalje je pristup mreži skup i ponegdje veoma loš, ali postoji. To znači da ljudi sada mogu komunicirati s onima južno, i imaju iste informacije kao i ostatak svijeta. To takođe znači da mogu obavljati online kupovinu, kao i ostatak svijeta. Istovremeno, imate osjećaj da se ništa ne mijenja, kuće su ostale iste, bez vode, na primjer. Internet ipak ne može da se bori protiv ekstremne klime Taymyra!

Postoje i one promjene koje se ne vide golim okom. Na primjer, jasno je da mladi ljudi imaju drukčije želje zahvaljujući interentu. Žele da putuju, zamišljaju drukčija radna mjesta od onih na poluotoku. To može biti dobro jer donosi napredak, ali i loše, jer podstiče iseljavanje i izumiranje kulture. 

Mingasson: Naravno da nema hotela i da je turistima skoro nemoguće da ovdje borave, osim kod domaćina. To znači da svoj boravak treba organizirati unaprijed, Dok sam bio u gradićima, spavao sam kod domaćina, ali u tundri ima samo jedna opcija, da živiš s porodicom koja će te ugostiti u svom "baloku" - tradicionalnoj kućici. Na takvim područjima zavisiš od domaćina u svakom pogledu; transport, hrana, grijanje, sigurnost... Jedino oni znaju kako da preživiš ekstremne uvjete. S obzirom na to da putujem na polarni krug više od 20 godina, mogu smatrati da sam i ja savladao neke vještine preživljavanja, a i tijelo je naviklo na niske temperature.  

Sjajne fotografije Nicolasa Mingassona pogledajte u Etnološkom odjelu Zemaljskog muzeja. Ne zaboravite, povodom 129. rođendana, ulaz u Zemaljski muzej večeras je besplatan, a očekuje vas i niz drugih iznenađenja!