Navršilo se 40 godina od smrti Branka Ćopića: Moja domovina, Bosna i Hercegovina
Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Nad njima sinji oblaci brode.
Nakon teške nesreće u Novom Sadu: Goran Vesić podnosi ostavku
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.
Na današnji dan, prije 40 godina, preminuo je Branko Ćopić, veliki bosanskohercegovački pisac.
Rođen je u Hašanima kraj Bosanske Krupe, 1. januara 1915. a preminuo u Beogradu, na današnji dan, 26. marta 1984.
Diplomirao 1940. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Pjesme, pripovijetke, romane i drame objavljivao u listovima, časopisima i zbornicima.
Velika djela
Knjige pripovijedaka Pod Grmečom (1938), Borci i bjegunci (1939), Planinci (1940) i Bašta sljezove boje (1970) prožete su lirizmom, humorom i ironijom te lakoćom izražavanja. U romanima Prolom (1952), Doživljaji Nikoletine Bursaća (1956), Gluvi barut (1957) i Osma ofanziva (1964) zaokupljen je malim čovjekom i njegovom sudbinom. Pjesme za djecu spontane su mu i maštovite te su stekle antologijski status, a dramski tekstovi pretežno humoristični.
Dobri Branko Ćopić je autor nekih od najljepših stihova posvećenih našoj domovini.
Ne samo to, svjedočio je historiji svojatanja za državu BiH. O tome je govorio u jednom intervjuu iz davne 1969. godine.
Branko Ćopić: Svakoga dana, vedra il mrka, kroz Bosnu moju vodi se trka…
Odgovarajući na novinarsko pitanje Nine Milenkovića o brojnim nagradama ("Umilato jagnje - četiri majke sisa") koje je dobio u kratkom periodu te godine, Branko Ćopić je prije 54 godine kazao:
"Prvo što bih želio kazati povodom dobijanja svih ovih nagrada odnosi se na trenutnu situaciju u našoj književnosti. U posljednje vreme nastala je neka otimačina pisaca. A dobar broj naših književnika su istovremeno i evropski i mi to možemo s ponosom istaći. Recimo, to su Krleža, Andrić, Vasko Popa...".
Pošto sam se rodio u Bosni - nastavno je Branko Ćopić - posebno me interesuje kulturna atmosfera "u mojoj užoj domovini, Bosni i Hercegovini".
"Iz Bosne se u posljednje vrijeme mnogo žale da im prosto razgrabiše pisce i druge kulturne radnike, da bez neke prijeke potrebe svojataju njihove ljude. Po mom mišljenju, oni su samo djelomično u pravu. Kad Srbi ili Hrvati počnu da svojataju nekog pisca Muslimana, po malo se čini da tu nisu čista posla i to mi donekle miriše na šovinizam, prosto kao da se kaže ovako: znamo gdje spadaju bosanski Hrvati, znamo gdje spadaju bosanski Srbi, ali sad se treba jagmiti za ove muslimanske duše kome će pripasti, da li Srbima da li Hrvatima, te da tako u procentima vidimo čija je u stvari Bosna".
Miriše na šovinističke obračune
Kad se tako stvar postavi – upozoravao je Branko Ćopić – "onda to već miriše na šovinističke obračune, na dojučerašnje pokolje, i ja sam odlučno protiv takvog svojatanja".
"S druge strane, svaki pisac rođen u Bosni ima puno moralno pravo da dođe bilo u Beograd, bilo u Zagreb, tamo gdje mu se više sviđa, tamo gdje se bolje osjeća i da radi - pa neka ga nazivaju bilo srpskim bilo hrvatskim piscem. Ivi Andriću ništa ne smeta što je Hrvat rođen u Bosni, a smatraju ga srpskim piscem prosto zato što je u Beogradu započeo svoju književnu karijeru. A on je u stvari bio i ostao jugoslovenski, evropski i svjetski pisac", govorio je Ćopić.
Kako je Branko Ćopić pisao o Bosni: Zemlja prepuna čari, trepeta šuma i bljeska vode
Između dva svjetska rata bosanski intelektualci išli su da studiraju bilo u Zagreb, bilo u Beograd jer Sarajevo nije imalo univerzitet.
"I nikom tada nije smetalo što će jedni Bosanci po toj liniji biti više vezani za Hrvatsku, a drugi za Srbiju... Od toga se danas, čini mi se, pravi preveliki problem. Pre Prvog svjetskog rata nije nam smetalo ni to što su mnogi Bosanci studirali u Pešti. Tamo je recimo bio Kočić, pa ipak nije postao nikakav Švaba, nego je bio i ostao nepomirljivi protivnik Austro-Ugarske monarhije i njenog porobljivačkog djelovanja.
Krleža je toliko vremena proveo u Budimpešti, išao u srpske dobrovoljce, a ipak do dana današnjeg ostao je simbolom hrvatstva i - izraziti progresivni internacionalist pored toga. Zato mislim da je vrlo smiješno dijeljenje i razbijanje pisaca na nacije i narodnosti. Pošto sam po roditeljima, po porijeklu roditelja, Ličanin, još samo očekujem da se i moji Ličani proglase za naciju pa da mene proglase - svojim piscem. I to pravoslavni Ličani mene, a katolici Josipa Barkovića, Zlatka Tomičića i Peru Budaka", našalio se tada Branko Ćopić.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
