Mlada Emina Basara osvojila drugu nagradu za najljepšu pjesmu na konkursu 'Rade Tomić'

Da je Bosna i Hercegovina istinski izvor talenata, potvrđuje i primjer talentirane Emine Basare iz Bugojna. Ova mlada djevojka osvojila je drugo mjesto na trećem Međunarodnom konkursu "Rade Tomić" za najljepšu pjesmu u kategoriji srednjoškolaca u Novom Sadu.  

Na konkursu je učestvovalo najmanje 200 učesnika u svim kategorijama (osnovna te srednja škola i kategorija od 18 do 30 godina). Učestvovali su mladi iz svih država bivše Jugoslavije.

"Pošto mi ovo nije prvo iskustvo kad su u pitanju literarni konkursi, prijateljica mi je preporučila ovaj konkurs. Imala sam slobodnog vremena, sjela i napisala pjesme. Iako je ova Ponoćna pjesma stara tri godine. Sada sam je samo doradila. 

Ljubav prema pisanju postoji već odavno. Sve je to počelo nekada u djetinjstvu s pisanjem spomenara, potom smo nekada u osnovnoj školi pisali eseje i slali na konkurse. Kad sam krenula u srednju školu otvorila su se nova vrata, nove prilike koje sam ja uspjela korisno iskoristiti što je jako utjecalo i na moj rad, tj. pisanje i inspiraciju. Naravno da je čovjeku lakše raditi nešto ukoliko zna da to neko cijeni ili voli", kaže Emina Basara. 

Inspiraciju nalazi u svemu i to ne može objasniti. 

"Talent za pisanje imaš ili nemaš, ali na njemu moraš raditi. Svaka pročitana knjiga te inspirira na neki način, a u isto vrijeme razvija intelekt i širi vokabular, a sve to je temelj za dobru pjesmu, priču, u krajnjem slučaju aforizam. Mada pisci i pjesnici su uvijek bili obični ljudi te ih kao takve inspiriraju upravo obične i jednostavne stvari", pojašnjava naša sagovornica.

U nastavku možete pročitati neke od Emininih pjesama.

Ponoćna pjesma

Dok svijeća ispušta svoje posljednje krike,

dok mi kroz glavu prolaze neke slike, 

niz prozore se slijevaju kapljice kiše, 

i kao da u svakoj od nje tvoje ime piše.

I moje usne gore poput vatre,

plamenom pokušavaju da te vrate..

I moje ruke polako se tope,

ali proklete oči .. ne žele da se sklope.

Neki ljudi cugaju da manje boli, 

auu.. vjerujte ova svijeća sve manje gori..

Gospoda moja, svemu dođe kraj,

prošao februar ... prolazi maj..

Proći će sve godine naše,

mogu se ispiti sve svijeta čaše,

ali boli nikad manjka nije,

ona mora da se odboluje,

ne može da se ispije !

Nešto u meni uvijek me vraća,

na stare rane, uvijek me podsjeća.

Ne da mi mira ni u kasne sate,

pa uzalud .. znaju da ne mogu,

ali pokušavaju da te vrate.

To nije tuga, to je nešto jače,

to nije obični zvuk.. to jedno srce plače.

Dobro slušaj kakav zvuk stvara,

može i tebi nekad duša da se para.

Ma nije možda... sigurno će jednom da te boli,

povrijedit će te onaj koji te najviše voli.

Bijes će prolaziti kroz tvoje tijelo poput struje,

neka prolazi.. 

dobro je dok ne počnu sijevati munje.

Čovječe, stavi ruku na lijevu stranu,

to ima šifru... to ima svoju bravu.

To dobro njeguj dok nije kasno,

ja ih znam mnogo koji su izgubili sebe u sebi..

pa sada nešto pokušavaju ..

ali neuspjelo .. to je već jasno.

Revolucionarna pjesma 

Pođi sa mnom pod oblacima sivim,

u ruke natrpaj žednu, vrelu zemlju,

divi se stvarima kojima se ja divim,

ne posrni pred đavolima kad na tebe krenu.

Udahni prvi, svježi zrak proljeća

i valjaj se po travi poput najvećeg ludaka,

ne daj da ti uzaldna priča od mašte bude veća,

jer na slobodi ti zavidi duša svaka.

Ne čekaj da trenutke uspomenama ispuniš,

neka oni ispune tebe,

odahni malo, nemoj puno da se trudiš,

ne daj da se sve na tvoje korake svede.

Pokušaj se uplesti u ljetne sunčeve zrake

i usput plesati uz najljepše sonate ptica,

pusti neka stope prošlosti nekog drugog prate,

igraj se žmurke, svih mogućih dječijih igrica.

Ne puštaj emocije da vladaju tobom,

ti vladaj njima,

niko nije završio siguran pod svojim krovom,

ko se prepustio vjetru, koga je nanosila plima.

Otvori oči, okreni svijet naopačke,

u tebi ima snage za više od dva svijeta,

obuci okraćalu odjeću i pravi pračke,

sa željom da vratimo djetinjstvo, ima nas četa.

Sa dvije meke, neradničke ruke ne mogu promjeniti ono što imaju svi,

ali mogu baciti sve ono što su do sada vukle, samo kada bismo svi bili takvi.

A možeš ; i ti, i ti, i ti!

San o ženi

Sanjah jednom – ne tako davno

jednu ženu plave kose. 

Sanjah je dugo –čini mi se do jutra, 

ali ne pitah koje to struje nju nose. 

Mnogo sam snova odsanjala do tada

i mnogi su neodsanjani ostali, 

ali moje srce još ne može da savlada 

zašto su svi zbog ovog zanemareni postali. 

Stajala je sama, bosa, na kiši 

s pocijepanim osmijehom na licu. 

Približavajući mi se- koraci su postajali tiši 

i mogla sam primjetiti svaku sitnicu.

Ja sam je samo posmatrala ćutke, 

gledala da li će koju riječ da izusti.

I ne htjedoh pričom kvariti trenutke, 

jer odavno su moji puti pusti. 

Čudno me pogledala, povukla na kišu, 

i drhtavim glasom šapnula: „ samo se prepusti !„

Tek plešući spoznah kapljice kako se njišu 

i ne htjedoh uopšte da me pusti. 

Sa sigurnošću ne mogu reći 

da li je to bila zumba ili cha-cha-cha,

ali možda je bio neki ples o sreći,

jer sam zvuk na nju podsjeća.

Dugo smo plesale pod oblacima sivim 

i po prvi put ne poželjeh ništa reći,

jer htjedoh njenoj slobodi da se divim 

i slatkim riječima: „ brže se kreći. „ 

Od ćoška do ćoška – skakutala je lako 

i pri svakom pogledu lijepo se nasmiješila.

Znala sam odmah da to ne može svako 

„brže ću se kretati„ – sa sobom sam riješila. 

Odjednom je stala i prišla mi blizu 

„nasmij se malo„  - šapnula na uho,

ali nije znala da sam upala u krizu 

i da se nisam nasmijala već dugo, dugo. 

Potom je opet počela da pleše 

i praviti neke smiješne grimase. 

Vjerovatno je mislila da će one da me utješe 

od velike boli da me spase. 

Nabacih smiješak čisto radi reda, 

i kiša odjednom naglo prestade, 

a ona reče : „ Bog nas sve podjednako gleda „ 

i sasvim polako kraj mene stade. 

Par minuta ne izustih ništa

i mnogo me čudila ta njena snaga.

Čak mi je falila ona kiša,

jer mi je po prvi put bila draga. 

"Kako si smiješna" – samo mi reče.

„ Život je težak, ali toliko ne. 

Voz za bolji život svaki dan kreće, 

spakuj kofere, ostavi sve. „ 

„ Zove se vjera „ – budalice mala, 

nasmiješila se i pogledala me blago, 

„ ona još nikog nije izdala 

i kad god joj dođeš biće joj drago. „ 

Podigla sam pogled i nasmiješila se malo

i tek tada primjetih njene plave oči. 

„ K vragu ženo, imate pravo, 

samo mi obećajte da ćete opet doći ? „ 

Da sam znala da sanjam – budila se ne bih, 

jer čudno je bilo kako mi je prijala.

Toliko da sada o njoj pišem stih, 

a zapravo je nestvarna, samo sam je sanjala. 

„ Otići moram, jer to sam ja. 

Idi i ti, spremi se za putovanje, 

jer život je lijep ko ga živjeti zna 

i umjesto što kriviš – ti mijenjaj svoje stanje.“ 

U tom momentu ona je nestala, 

a ja se probudila zbunjena i tužna.

i dugo je prošlo dok nisam opet zaspala, 

razmišljajući zašto je realnost uvijek tako ružna.

Na kraju, ostade mi postelja, 

 san o jednoj ženi, 

mokra kosa, obrazi crveni 

ples na kiši, tople riječi

i dokaz da se svaka bol na kraju izliječi.

Sanjah jednom – ne tako davno

jednu ženu plave kose. 

Sanjah je dugo –čini mi se do jutra, 

ali ne pitah koje to struje nju nose.