Mirko Ilić: Europom kruži bauk nacizma

Najteža je stvar reći svojima da nisu u pravu. Nitko to ne voli, nitko ne voli nijanse, svi hoće da je crno-bijelo i onda je sve okej. I kad se nešto naglas izgovori, ispadne da je puno više ljudi koji misle kao vi, ali nitko to nije prvi izgovorio. Zato je vrlo važno pokazati da postoje ljudi koji drugačije misle, kaže u intervjuu sedmice, za Danas.hr, jedan od poznatijih dizajnera s naših prostora.

Mirko Ilić: Dizajn u odbrani ljudskih prava

Ilustrator i dizajner Mirko Ilić rođen je u Bosni. Prve javne korake imao je u Poletu i Studentskom listu, gdje počeo raditi s 19 godina, no nakon raspada kultne grupe Novi kvadrat 1986, odlazi u SAD – New York. U Americi je izgradio karijeru svjetskog glasa.

Mirko Ilić u okviru ovogodišnjeg Festivala židovskog filma u maju u Zagrebu radi izložbu o nacističkim plakatima, ali i održat će predavanja o simbolima mržnje. Planirana izložba bila je povod i da se s Ilićem razgovara o strahu od novog nacizma u svijetu.

Kako ste odlučili raditi izložbu o propagandnim plakatima iz vremena nacizma?
Ilić: Bila je to čista slučajnost. Dogodilo se da imam te plakate. To je kolekcija od 17 plakata koje sam prikupio u Americi, a 20 ih je napravljeno. Još tri mi nedostaju. Radi se o njemačkim propagandnim plakatima, navodno protiv masona, ali prije svega protiv Židova, a onda i masona, Rusa, Engleza i Amerikanaca. Njima su Nijemci poručivali Srbima zašto bi trebali stati na njihovu stranu – jer su ovi svi zločesti opaki, ružni i zli. Nažalost, zbog ponovne pojave fašizma u ovom dijelu svijeta, i pri tome ne mislim samo na zemlje bivše Jugoslavije, danas ima više skinheada u Grčkoj i Rusiji nego bilo gdje. Pitanje fašizma ponovno postaje aktualno i zbog gotovo identičnog jezika, ali i simbola koji se koriste. Izložba ide u okviru židovskog festivala koji se uvijek bavi temama jednakosti i ravnopravnosti. Mislim da je zanimljivo usporediti ovo što se događa danas s onim što se događalo ne tako davno.

Mirko Ilić s novinarkom portala Net.hr

Kad govorimo o neonacizmu, posebno zabrinjava činjenica da se neonacističke skupine povezuju međunacionalno, stvara se euronacionalizam – primjerice grčka Zlatna zora ima svoju inačicu u Velikoj Britaniji, a povezala se i s neonacističkim skupinama u Njemačkoj. Umrežavaju se upravo putem interneta.
Ilić: Internet je predivna stvar za sve te grupe mržnje zato što njihovi članovi mogu ostati anonimni, a grupa može dosegnuti maksimalan broj ljudi. Nešto što se nekad davno radilo ispisivanjem grafita tijekom noći, danas se može raditi bez ikakvih problema na internetu, ili se može mahati zastavama na nogometnim događanjima tako da cijeli svijet to vidi. Postoji stara uzrečica koja sve to opisuje: kad stavite tri ljevičara zajedno, oni odmah osnuju četiri partije, a kad stavite tri desničara skupa, oni odmah počinju gledati boju uniforme.

Lakše se, dakle, homogeniziraju od ljevičara. Zašto je to tako?
Ilić: Zato što nacionalizam ima puno toga za mrziti, a vrlo malo za voljeti. Njihovi pristaše vole istu stvar, tako da je njihov fokus puno precizniji. Pokazalo se i da su preduvjet za njihovo ujedinjavanje uvijek dvije stvari – loša ekonomija i nezadovoljstvo mladih. Zatim se počinju nalaziti krivci za to nezadovoljstvo. Logično je zato da je najveći broj skinheada u ovom trenutku upravo u Grčkoj. S druge strane, ako odete na internacionalnu internetsku stranicu skinheada, vidjet ćete da postoji dio stranice za srpske, za hrvatske skinheade i tako dalje. Oni se tamo hvale da su pretukli nekog homoseksualca i da su zaustavili gej paradu. I moram vam reći da su engleski skinheadi vrlo ponosni na naše skinheade jer pokazuju izuzetnu hrabrost.

Balkanskim skinheadima?
Ilić: Balkanskim. Jer to se oni nikad ne bi usudili napraviti u Engleskoj, tamo bi ih istukli i pozatvarali. Nažalost, kod vas se događa to što takve aktivnosti podržava dio strukture Crkve, dakle oni za to imaju moralna opravdanja. S druge strane, vaša vlast ne pokušava napraviti ništa u vezi s tim. Crkva u Americi primjerice ne usudi se napraviti nešto takvo unatoč slobodi govora, jer ako se počne previše miješati u politiku, gubi status religije, što znači da mora početi plaćati porez na sve te zemlje, kuće i ostalo što posjeduje. No, Crkva je vrlo lukava što se tih stvari tiče, pa je iskalkulirala da se to ne isplati, bar ne javno.



Od nacističkih simbola najčešće se pojavljuje znak skinheada – krug s križem u sredini – koji se često u Hrvatskoj pokušava predstaviti kao hrvatski križ. U Srbiji se on predstavlja kao grčki krst. Taj originalni znak skinheada, koji je uzet od antičkog križa, koji ima čak i keltski pleter, ovdje se pojavljuje s hrvatskim pleterom. Vama je pola Splita prekriveno tim znakovima.

Primjećuje se također da ekstremno desničarske skupine počinju preuzimati način djelovanja koji je istovjetan skupinama koje ne spadaju pod njihovu ideologiju, nego su im potpuno suprotne. Neki od njih tako skrivaju lica maskama poput Anonymousa.
Ilić: To s maskama, to su izmislili pripadnici KKK-a. Skrivanje iza maske je sasvim normalna stvar, pogotovo ako mislite da radite nešto što nije svima po volji. Vaši skinheadi ovdje se najčešće skrivaju iza šalova nogometnih klubova. Međutim, pitanje je tko financira ili podržava te skupine. Sumnjam da neka vlast postoji iza Anonymousa i sumnjam da nekakvi političari stoje iza njih. Kod ovih drugih skupina je ipak malo drugačije.

Koje nacističke simbole prepoznajete u Hrvatskoj?
Ilić: Najčešće se pojavljuje znak skinheada – krug s križem u sredini – koji se često u Hrvatskoj pokušava predstaviti kao hrvatski križ. U Srbiji se on predstavlja kao grčki krst. Taj originalni znak skinheada, koji je uzet od antičkog križa, koji ima čak i keltski pleter, ovdje se pojavljuje s hrvatskim pleterom. Vama je pola Splita prekriveno tim znakovima. U centru Zagreba ih vjerojatno nema jer se grafite oboji, ali ako malo izađete iz centra, vjerojatno ćete ih vidjeti. I to očito nikome ne smeta. Vaši nogometni stadioni su vlasništvo grada. Mahati zastavama s neonacističkim znakovima na javnim mjestima je u većini pristojnih zemalja zabranjeno, a ovdje očito nije. Država postoji da bi se zaštitile manjine, a ne većina. Većina se štiti već dovoljno dobro sama od sebe.

Jeste li pratili polemiku oko uvođenja ćirilice u Vukovar?
Ilić: Nisam to pratio. No, reći ću istu stvar koju sam rekao u Beogradu. U Srbiji su uveli ćirilicu kao službeno pismo i pokušavaju izbjegavati latinicu, bar u službenim dokumentima. Ali nije li čudno da zemlja koja ima dva pisma odluči – nećemo dva, hoćemo jedno. Zašto? S druge strane, neki od najljepših i najboljih pisaca, kao Andrić i Kiš, pisali su na latinici. Što to znači? U Americi imate puno dijelova grada u kojima su natpisi na drugom jeziku. Pokraj moje ulice je ulica u kojoj su više-manje sve indijski restorani, pa je i pola natpisa na indijskom. Isto tako postoji ulica i s arapskim restoranima i pola natpisa u njoj je na arapskom jeziku. I sada bi netko u Americi trebao reći: ah, to su oni koji nas bombardiraju, nećemo arapsko pismo na ulice. Ja mislim da je Amerika bogatija s tim pismom nego bez njega. Prema tome, tko god hoće manje, nešto tu ne štima. Više je uvijek ljepše.

Tko god hoće manje, nešto tu ne štima. Više je uvijek ljepše.

Kakvu ulogu u svemu tome trebaju imati mediji? Odnosno, zanima me mislite li da se davanjem prevelike pažnje ekstremnim skupinama u medijima zapravo stvara kontraefekt. Kad se previše potencira izvještavanje prije i tijekom nogometnih utakmica s nacionalističkim predznacima, radi li se time reklama istim tim skupinama?
Ilić: A ovako da ih ne reklamiramo i pustimo ih da rade što hoće dok nam ne pokucaju kući na vrata?



Ipak, u razgovoru s nekim navijačima nerijetko sam čula da uzvik 'Za dom spremni' koriste kao izraz bunta i provokacije, s ciljem izazivanja pažnje medija i s namjerom da Hrvatski nogometni savez bude kažnjen.
To je upravo takvo obrazloženje kakvo otprilike imaju ljudi koji ne izlaze na izbore jer ne žele nikoga podržavati. I kad na vlast dođe netko koga ne vole, onda se žale. U Americi se dogodio slučaj da su izboli jednog navijača, nakon čega su lokalni navijači odlučili bojkotirati utakmice. Nogometni klub je tada shvatio da time gubi novac, pa je učinio apsolutno sve da se to više ne dogodi. Prema tome, da pristojni ljudi skupe snagu i da ne odlaze na nogometne utakmice, da ne plaćaju članarine, možda bi se nešto promijenilo.

Mirko Ilić

Prošle je godine u Hrvatskoj skupina neonacista iz okolnih zemalja planirala održati skup. U medijima se oko toga digla velika buka i okupljanje je na kraju zabranjeno. Daje li im to dodatni poticaj za djelovanje? Je li im to donijelo još više pristaša?
Ilić: Tako nešto u Americi slobodno možete organizirati. Postoji, dapače, poznati slučaj kad je grupa židovskih odvjetnika u Americi branila prava neonacista da demonstriraju i pobijedili su. Jednostavno zato što nikome ne možete zabraniti da kaže svoju pritužbu. Međutim, postoji sistem kako to treba funkcionirati, oni se trebaju prijaviti kao grupa, trebaju dobiti dozvolu, policijsko osiguranje koje osigurava njih, ali i od njih. Oni ne bi smjeli hodati uokolo s maskama. U tom slučaju se cijela dinamika malo mijenja. Puno više ljudi se usude biti prljavi i zli kad su u mraku i pod maskama. A i često se događa da se na mjestu događaja pojavi deset puta više onih koji su protiv takvih skupina. Naravno da mediji trebaju pisati o tome i biti zgranuti ako netko vrijeđa crnce na nogometnim utakmicama. Naravno da bi takvi ljudi trebali istog trenutka izgubiti dozvolu za igranje nogometa i time bi im bilo poručeno: ne želimo imati ništa s vama. Da tri nogometaša ostanu bez ugovora zbog svog ponašanja, rasističkog ili bilo kakvog drugog, oni bi utjecali i na navijače da to prestanu raditi.

Najteža je stvar reći svojima vlastitima da nisu u pravu. Nitko to ne voli, nitko ne voli nijanse, svi hoće da je crno-bijelo. I kad se nešto naglas izgovori, ispadne da je puno više ljudi koji misle tako, ali nitko to nije prvi izgovorio. Zato je vrlo važno pokazati da postoje ljudi koji drugačije misle.

Sudjelovali ste na gej paradi u Beogradu. Možete li nam opisati kako ste se osjećali?
Ilić: Čudno. Bilo je opasno. Bilo je i tužno i lijepo. Lijepo utoliko što je bar 50 posto ljudi koji su bili na gej paradi bili straight. Jer gej parada je pitanje ljudskih prava. Uvijek je lako biti na strani svojih, na strani Izraelaca ako ste Izraelac, Palestinaca ako ste Palestinac, Srba ako ste Srbin i tako dalje. Najteža je stvar reći svojima vlastitima da nisu u pravu. Nitko to ne voli, nitko ne voli nijanse, svi hoće da je crno-bijelo i onda je sve okej. I kad se nešto naglas izgovori, ispadne da je puno više ljudi koji misle kao vi, ali nitko to nije prvi izgovorio. Zato je vrlo važno pokazati da postoje ljudi koji drugačije misle.

Kruži li Europom bauk nacizma? Moramo li se stvarno bojati povratka novog nacizma?
Ilić: Da. Ne moramo čak govoriti ni o Hrvatskoj ili ovom dijelu svijeta. Možemo govoriti i o Americi i republikancima. U jednom društvu kao što je Amerika, vi možete naći znanstvenika koji će vam dokazati bilo što što želite i za bilo koju teoriju se uvijek može naći dokaz. U Americi imamo problem s pravom na abortus. Nevjerojatno je da smo nakon svih ovih godina opet tu. Ipak, zakon je malo sofisticiraniji u Americi pa se to lakše balansira, što je vrlo važno. Ja sam izuzetno sretan što živim u New Yorku, ne u Americi, nego u New Yorku, u kojem postoje utjecaji svih kultura i sve mogućnosti i u kojem možete vidjeti da to predivno funkcionira.