Louis Jammes: Sarajevski anđeli

Pred kraj 1993. godine, dok je Sarajevo ulazilo u svoju drugu zimu pod opsadom, na porušenim objektima u gradu pojavile su se velike crno-bijele fotografije anđela. Likovi na njima najčešće su bila djeca fotografirana na sarajevskim ulicama, kojima su autorskim intervencijama dodavana krila, stvarajući tako alegorijski dojam. Ovaj neeobičan oblik ulične umjetnosti u ratnom Sarajevu, djelo je francuskog umjetnika, koji se ovih dana ponovo obreo u glavnom gradu BiH.  

Umjetnik ima namjeru ponovo izložiti svoje radove u Sarajevu, te je stoga ovih dana gost Centra Andre Malraux. Njegova izložba najvjerovatnije će biti otvorena na jesen. 

Luis Jammes (Lui Žam) je u Sarajevu prvi put nakon 1997 (tada je u gradu boravio kako bi prisustvovao historijskim koncertu grupe U2). Sretan je što je ponovo ovdje, što je grad obnovljen, što vlada mir o kojem su svi sanjali.  Svjestan je da ispod mirnodopske površine ima mnogo problema, no o detaljima, kako kaže,  ne može govoriti jer je u Sarajevu samo nekoliko dana. 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Kakve uspomene i emocije nosite iz ratnog Sarajeva? 
Jammes: Paradoksalno da moja generacija i ja čuvamo veoma lijepe uspomene iz tog perioda. Uspomene o ljudskosti, povezanosti... Mislim da je dosta ljudi to osjetilo na sličan, veoma intenzivan način. 

Radiosarajevo.ba: Isto mišljenje dijele mnogi drugi stranci koji su boravili ovdje tokom opsade. Da li mislite da razglog leži u tome što je Sarajevo evropski grad, ili pak u onome što u Sarajevu nije evropski? 
Jammes: Ja sam ovdje došao upravo iz ubjeđenja da se povijest Evrope odigrava u Sarajevu. Rat koji se dešavao u BiH, po meni je bio rat koji se dešavao kod nas, u mojoj kulturi.To me i dovelo. Radeći kasnije u Egiptu, npr. nisam imao isti osjećaj. 

Foto: Enrico Dagnino

Radiosarajevo.ba:  Na koji način ste uošli u opkoljeni grad? 
Jammes: U Parizu sam upoznao Sanju Sindrić, kod čije porodice sam živio. S obzirom da je bila mlada majka u to vrijeme, izašla je iz opkoljenog grada i došla u Pariz. Nakon njenih priča o Sarajevu odlučio sam da potražim mogućnost da tamo odem, a prilika mi se pružila uz jednu nevladinu organizaciju. Prvi put sam u grad ušao sa kamionom humanitarne pomoći. Nakon toga sam se vraćao nekoliko puta. 

Radiosarajevo.ba: Likovna tehnika kojom ste izrađivali anđele je kompleksna i iziskuje određenu logistiku. Kako ste se snalazili za to?
Jammes: Snimljeni materijal nosio sam u Pariz, gdje je uslijedio laboratorijski rad. U toj fazi sam stvarao slojeve svoje lične priče i onoga što se odvijalo u Sarajevu. Fotografije sam tretirao hemijskim proizvodima ili sam ih grebao. Printane fotografije donosio sam u Sarajevo i lijepio na zidove. Često se dešavalo da sam ih završavao u Sarajevu, tehnikom u kojoj sam grebao njihovu površinu. 

Radiosarajevo.ba: Kako ste pronalazili modele? Ko su ta djeca i znate li šta je sa njima danas? 
Jammes: Na žalost, nisam sačuvao mnogo kontakata iz tog perioda, iako sam neke kontakte uspio obnoviti  zahvaljujući centru Andre Malraux. Osobe koje sam fotografirao birao sam među slučajnim prolaznicima. Fotografisao sam ih na ulici. 

Radiosarajevo.ba: Da li su djeca znala da ćete ih prikazati kao anđele? 
Jammes: U početku to niam znao ni ja, jer se cijeli proces odvijao postepeno. Kad su fotografije bile gotove moji modeli su ih vidjeli i svima je bilo drago, niko nije bio uplašen time što je vidio.Kasnije su neki gledaoci moje fotografije tumačili kao da se radi o djeci koja su nestala, no srećom, radilo se o stvarnim, živim osobama.  Ljudi na mojim fotografijama predstavljali su moju ideju o ratnom Sarajevu. 

Radiosarajevo: Neosporno je da je tokom opsade Sarajeva u gradu cvjetala umjetnost kao vid otpora. Obišli ste i druga ratišta, da li ste se sa sličnim fenomenom susretali i drugdje? 
Jammes:  Mogao bih to povezati  sa jednom novom generacijom uličnih umjetnika koja je nastala u Kairu tokom Egipatskog proljeća. Pod Mubarakovom vlašću niste mogli naići na street-art, taj vid umjetnosti se rodio sa revolucijom. 

Radiosarajevo:  Kada govoriomo o street-artu u mirnodopskim okolnostima –  je li nužno da ta vrsta umjetnosti bude angažirana?
Jammes: Nisam stručnjak za to, ali družio sam se sa nekim street art umjetnicima čiji su radovi uvijek nosili  poruku. Jedan od njih je Keith Harring, njegovi su grafiti bili posvećeni borbi protiv AIDS-a, protiv cracka, promociji prava Afroamerikanaca. Bili su angažirani. 

Radiosarajevo:  Družili se se i sa Basquiatom, a on se našao i ne nekim od Vaših fotografija. Kako je do toga došlo? 
Jammes:  Harring je bio naš zajednički prijatelj. Bili smo ista generacija, a upoznao sam ga u New Yorku osamdesetih godina. Prvu seansu fotografija sa Basquiatom napravio sam 1984. Bio sam poštovalac njegovog rada. Potom je došao u Pariz i izlagao kod istog galeriste kao i ja. U tom sam ga periodu ponovo fotografirao, a s obzirom da smo se tada bolje i poznavali, slike su bile nekako prisnije, osobnije, a na njima su se nalazili i njegovi rukopisi. Na žalost, nekoliko mjeseci nakon toga je preminuo. Slike koje sam uradio sa njim pokazivale su njegovo duševno stanje u to vrijeme, bio je veoma nesretan i izgubljen, što se na fotografijama i vidi. 

 Radiosarajevo.ba : U periodu između Sarajeva i Egipta pojavio se digitalni fotoaparat. Kako je to utjecalo na vaš rad? 

Jammes: Ne mogu  reći da je uticalo na neki radikalan način. Nastojao sam nastaviti, iako sam morao napustiti alat koji sam ranije koristio. Prije je to bio prvenstveno polaroid. Sada sam pronašao druge načine da vršim promjene na fotografijama, sada ih obrađujem na iPadu.