Ispovijest Aleksa, transrodnog muškarca

Aleks je još kao mali shvatio da ne voli način na koji ga mama oblači i dugu kosu, jer se osjećao kao i svi ostali dječaci i nije mu bilo jasno zašto žele da ga promjene. Kad je odrastao započeo je tranziciju jer su mu drugi govorili da njegov rod nije u skladu s njegovim nametnutim spolnim identitetom. Doživio je puno verbalnog fizičkog i seksualnog nasilja, ali ne zbog toga što je bio trans muškarac, već zato što je bio percipiran kao gay muškarac ili kao biološka žena. O procesu koji je prošao Aleks je govorio u intervjuu za magazin Dani, u okviru projekta koji realizuju Sarajevski otvoreni centar i Internews. Neke dijelove intervjua pročitajte u nastavku:  

Dani: Sjećaš li se nekog konkretnog događaja iz djetinjstva kroz koji si shvatio da postoji neko nepoklapanje između onoga kako te okolina doživljavala i šta je očekivala od tebe i toga kako si ti sam sebe doživljavao?

Aleks: Ne mogu se baš sjetiti konkretnog primjera, s obzirom na to da ih je bilo jako puno. Sjećam se da nisam volio način na koji me mama oblačila i dugu kosu koju sam imao još dok sam išao u vrtić. Dok smo bili_e u izbjeglištvu u Splitu, odbijao sam dugu kosu, pa sam sam sebe šišao i nisam dozvoljavao kao prije da oblačim ono što su oni_e željeli_e. Ja sam se osjećao kao ostali dječaci tada i nije mi bilo jasno zašto se toliko trude da to promjene.

Foto: lgbt-prava.ba

Dani: Kad i kako je počela tvoja tranzicija? Da li si na tom putu doživljavao nasilje zbog svog rodnog ili seksualnog identiteta?

Aleks: Često razmišljam o tome. Naime, ja mislim da do tranzicije ne bi ni došlo da već ne postoji toliko ukorijenjen socijalni konstrukt šta je “muško”, a šta “žensko”, jer ne bi ni dolazilo do spolne i rodne binarne podjele koja uslovljava samu tranziciju. Međutim, kako je realnost drugačija, ja sam svoju tranziciju počeo onda kada su mi drugi_e počeli_e govoriti da moj rod nije u skladu sa mojim nametnutim spolnim identitetom, dok sam još dijete bio. Doživio sam jako puno verbalnog nasilja, dok fizičko i seksualno nasilje koje sam doživio nikad nije bilo zbog toga što sam trans muškarac, već zato što sam bio percipiran kao gej muškarac ili kao biološka žena.

Dani: Šta konkretno podrazumijevaju psihološka procjena  i medicinska terapija, te hirurške intervencije kroz koje prolaze transeksualne osobe? Da li sve osobe prolaze isto?

Aleks: Psihološka procjena podrazumijeva odlazak kod psihijatra_ice kako bismo dobili_e “dijagnozu”. Prilikom procjene određeni kriteriji trebaju biti zadovoljeni, a to je isključivanje bilo kakvog psihičkog problema, zatim da se naša rodna uloga uklapa u ulogu suprotnog spola i roda (ovdje se isključivo misli na binarne heteronormativne uloge), oslovljavanje u muškom/ženskom rodu najmanje godinu dana uključujući i to da nas i uža okolina oslovljava u tom istom rodu, te podrška porodice i bliskih osoba.

Nakon što dobijemo “dijagnozu” idemo u posjetu endokrinologu_inji koji_a uradi sve potrebne analize i ukoliko je sve u redu možemo početi sa hormonalnom terapijom. Hormonalna terapija za FTM (female-to-male) osobe podrazumijeva uzimanje testosterona, najčešće intramuskularno, dok je kod MTF (male-to-female) osoba uzimanje estrogena u svrhu razvijanja “tipično” muških ili “tipično” ženskih spoljnih karakteristika. Postoji više vrsta hirurških intervencija kod FTM i MTF osoba i one u suštini podrazumijevaju rekonstrukciju grudi i/ili rekonstrukciju genitalija. Naravno, ne prolaze sve osobe isto, to je individualno i do toga kako osoba percipira određene dijelove svoga tijela.

Foto: lgbt-prava.ba

Dani: U čemu se za tebe ogleda važnost trans* zajednice? Šta je njena sociološka ili psihološka uloga, a šta politička? I kakva je situacija sa trans* zajednicom u Bosni i Hercegovini ili regiji?

Aleks: Psihološki aspekat je jako bitan u smislu osnaživanja i podizanja nivoa svijesti, prije svega unutar same trans* zajednice, zatim osnivanje grupa podrške što je također od krucijalne važnosti za prihvatanje samih sebe i lakše prevazilaženje poteškoća koje su svakodnevnica.  Što se tiče sociološkog ugla, ovdje je jako bitna edukacija unutar LGBT zajednice, zatim šire javnosti po pitanju trans* tematike.

Politička uloga je na neki način isprepletena sa sociološkom, i jako je bitno da se ova tema što više spominje u medijima, ali ne u onim senzacionalističkim, a njih je puno, već u onim medijima koji će prenijeti priču onakvu kakva zaista jeste i koji će prije svega pristupiti samoj temi na senzibiliziran način. Pored toga, rad na mijenjanju zakonskih regulativa, edukacija medicinskih institucija, edukacija na nivou ministarstava i još dosta toga je jako bitno. Međutim, s obzirom na to da smo nevidljivi_e skoro u potpunosti, ovdje treba krenuti od samog korijena, jer nemamo nikakvu platformu koja bi olakšala put ka vidljivosti trans* zajednice, a to je ono što već naveo kao psihološki aspekat koji je trenutno najbitniji.

Dani: Kako pravni sistem u  Bosni i Hercegovini tretira transeksualnost? Postoje li već riješeni slučajevi promjene ličnih podataka? Kakvo je tvoje iskustvo?

Aleks: U zakonu je “regulisano” trans* pitanje – piše da se lični dokumenti mogu promijeniti i u slučaju “promjene spola”. Što se tiče prakse, ja nisam upoznat da je postojao ijedan slučaj promjene dokumenata kod trans* osoba. Prije nekoliko mjeseci sam išao da se informišem, ali su me vrtili u krug. Naime, ja sam rođen u Mostaru, a prebivalište mi je prijavljeno u Tuzli, pa sam prvo otišao u matični ured u Mostaru gdje su bili_e zbunjeni_e i nisu znali_e o čemu pričam, pa su me poslali_e u MUP, a tamo neka teta tek nije znala o čemu ja pričam, pa je nekako zaključila da se to radi prema mjestu prebivališta, tj. u Tuzli, ali u CIPS-u, pa je prijateljica otišla u CIPS da pita kako ide procedura gdje su je pitali_e šta ja imam među nogama i sl. Uglavnom, na kraju su je poslali_e u MUP u Tuzli gdje joj je policajka na hodniku rekla da se to radi u matičnom uredu u Mostaru. Trenutno sam upućen kako ide procedura i uskoro ću da krenem s tim uz pravnu podršku koju ću dobiti od Sarajevskog otvorenog centra, pa ćemo vidjeti kako će ići.

Dani: Zbog čega si odlučio da budeš javno i medijski vidljiv? Koje su tvoje političke i ideološke pozicije do kojih ti je stalo?

Aleks: Ja sam odlučio da budem vidljiv samo u onim medijima koji nisu senzacionalistički i koji će informacije prenijeti na adekvatan način, ne eksploatišući trans* zajednicu ni najmanje. Mislim da je jako bitno koristiti pogodan medijski prostor za slanje poruka drugim trans* osobama da nisu sami_e i da nema ništa loše u tome što smo trans* – loše je društvo.

Iako se u nekom savršenom svijetu ne bih uopće izjašnjavao po bilo kojoj osnovi, meni je jako bitno da se politički izjašnjavam kao trans muškarac. Pored toga, jako mi je bitno što kao takav nisam preuzeo nikakve patrijarhalne stereotipne heteronormativne uloge, pogotovo jer sam prije hormonalne terapije najčešće bio percipiran kao biološka žena i doživio različite oblike nasilja što je utjecalo i na moje feminističko, tj. transfeminističko djelovanje.

Dani: Reci nam nešto o važnosti podrške porodice, bliskih osoba, poznanika_ca, društvene zajednice u kojoj živimo?

Aleks: U društvu koje ti neprekidno na različite načine govori da si lud_a, gdje u jednom trenutku i sam_a počneš da misliš tako, podrška je od iznimne važnosti, pa makar imali_e samo jednu osobu pored sebe koja nas podržava. Ja sam oduvijek imao podršku od ljudi koji su meni bitni, prijatelja_ica, partnerica, a sada i od porodice.

Mislim da je dosta i do stava, jer meni, na primjer, nije bilo bitno ko šta misli, ja sam svoj identitet prihvatio sa ponosom, a drugi_e su imali_e izbor da prihvate ili da ne prihvate, to ne bi ništa promijenilo što se tiče identiteta. Nisam dopustio da me bilo ko emotivno ucjenjuje zbog toga što jesam. Naravno, nismo svi_e isti_e, neko se teže nosi s tim, neko lakše. Ni meni nije bilo lako, lomio sam se i ja kroz cijeli proces, i sad se lomim, ali sam razvio neke mehanizme kojima lakše podnosim sve što mi se dešavalo i što se dešava.

(Intervju nastao u okviru projekta koji realizuju Sarajevski otvoreni centar i Internews)

Trans* osobe su one koje se ne identificiraju sa rodom koji bi trebalo prema pravilima društva, da bude usklađen sa biološkim spolom u kojem su rođene. Kako piše u Pojmovniku LGBT kulture (priredila/o Čaušević, J. i Gavrić, S, Sarajevski otvoreni centar i Fondacija Heinrich Bӧll, 2012; str. 467-468, autorica Slobodanka Boba Dekić), transeksualnost se obično podvodi pod pojam transrodnosti koji označava svako prevazilaženje, nepristajanje, igranje sa binarnim, heteronormativnim shvatanjem spola i roda, odnosno, kategorijama muško/žensko i muškarac/žena.

U tom smislu, trans* osoba je ona koja želi ili ima namjeru prilagoditi svoj spol, tj. osoba koja je (djelomično ili potpuno) modificirala svoje tijelo da bi izrazila svoj spolni/rodni identitet, što uključuje fizičku i/ili hormonsku terapiju i operaciju. Za osobu koja ovaj proces prolazi od muškog prema ženskom spolu, koristimo kraticu MtF (male to female), dok za osobu koja ide od ženskog prema muškom, koristimo kraticu FtM (female to male).

Razvoj seksologije, psihijatrije, te cjelokupna medikalizacija seksualnosti doprinijela je tome da 1923. Marcus Hirschfeld prvi skuje termin “transeksualnost”. Prve operacije trans* osoba bile su izvršene u ovom periodu, a prva operacija je urađena u Berlinu 1912. godine. (lgbt-prava.ba)