O Jadranki / Ismeta Dervoz: Svirajući na podu dnevne sobe, sate je pretvarala u minute

06. 05. 2016. u 13:45:00

Shares: 0

Ona je, jednostavno, bila osoba koja je trebala dati taj jedan "dodatak" svemu što je umjetnost i muzika oko nas, da bi to bilo potpuno i imalo smisla.

Zamolili smo neke od savremenika Jadranke Stojaković da podijele svoja sjećanja na veliku umjetnicu. Za Radiosarajevo.ba govori Ismeta Dervoz, pjevačica, muzička urednica, RTV producentica i političarka: 

Jadranka je moja životna prijateljica, ona bi rekla "jaranica". Upoznale smo se 1968. na festivalu Mladi pjevaju proljeću u Sarajevu. 

Prvi put obje stale na binu nekog festivala. Vidjela sam ovih dana jednu sliku – svi učesnici festivala stoje na bini ozbiljni i važni, a nas dvije gledamo jedna drugu i smijemo se.

Sjećam se da smo jako uživale u svemu što nam se događalo, jer su nam se ostvarili snovi. Mogle smo se baviti onim što smo voljele, a Jadranka onim što je osjećala, jer ona je muziku i umjetnost, uopće, osjećala i nosila u sebi.

Ona je, jednostavno, bila osoba koja je trebala dati taj jedan "dodatak" svemu što je umjetnost i muzika oko nas, da bi to bilo potpuino i imalo smisla.

Jadranka je za mene neko koga ću nositi čitav svoj život kao jednu dobru osobu, plemenitu i blagu, nekoga ko je uvijek i svakome prijatelj, nekoga ko ne zna za materijalne vrijednosti, osim da bi se kupila nova gitara ili otputovalo negdje da bi se vidio neki dobri muzej ili da bi se kupile nove boje.

O njenoj veličini, o njenim talentima, svemu onome koliko je značila i koliko znači i koliko mora značiti na ovoj sceni i za sve nas, čini mi se, ne treba ni govoriti.

Ovih dana vidimo da je jedan veliki, nezamjenjivi dio svih nas, nažalost, ovdje i na ovaj način prestao postojati.

Ali ja ću uvijek imati svoju prijateljicu, jednu osobu koja je znala, sjedeći na podu u dnevnoj sobi moje mame, svirajući svima nama, sate pretvoriti u minute; koja je znala u kasnim noćnim satima nazvati iz Japana, samo da pita jesmo li napravili uštipke i ima li one sudžuke koju ona voli ili da mi kaže da su trešnje procvjetale i da bih trebala doći.

Jadranka Stojaković mora zauvijek imati mjesto, ne samo u sjećanjima nas koji je volimo kao prijateljicu ili osobu nego u sjećanjima svih onih kojima su kultura, umjetnost, muzika, u ovoj našoj zemlji i na ovim našim prostorima, važni. Jer bez nje ovo ne bi nikada moglo biti ovako.

Nikada neću prihvatiti da Jadranku neću više čuti ili vidjeti. Ovih dana mislim i na Kemu Montenu koji je takođe otišao... Jadranka će za mene biti u Japanu, Kamo u Zagrebu. Ako postoji neki drugi svijet, nadam se susretu u kojem ćemo ponovo prijateljski dijeliti sve naše trenutke i smijati se.

Jer, moram reći i to - ona je bila izuzetno duhovita osoba, koja je toliko voljela da se smije, koja je uvijek i u svemu pronalazila ljepotu i dobrotu.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

NEMA KOMENTARA