Ismet Repuh, treća generacija mašinovođa: Željezničar za život cijeli

Primarni zadatak svakog mašinovođe je dovesti voz i putnike sigurno i na vrijeme, prema voznom redu, na željeno odredište. U toku vožnje prugom mašinovođa je odgovoran, ne samo za imovinu kojom upravlja nego i za živote putnika.

Malo je poznato kroz šta sve prolaze same mašinovođe tokom upravljanja vozom. Ekipa Anadolu Agency (AA) provela je dan s Ismetom Repuhom, mašinovođom otvorene pruge koji taj posao radi 31 godinu, i to na jednom od posljednjih saobraćanja voza na relaciji Sarajevo - Čapljina - Sarajevo, prije nego što je od ponedjeljka nastupila njegova privremena obustava zbog rekonstrukcije. 

Iako voz kreće u jutarnjim satima u tačno određenim terminima propisanim voznim redom, mašinovođa mora doći znatno ranije, prije svih, prije putnika i postaviti kompoziciju na peron s kojeg je planiran polazak.

"Posao mašinovođe je jako stresan. To je jedno, ja imam običaj da u svom rječniku i razgovoru s drugim ljudima kažem od najčasnijih zanimanja u našoj državi. Ja iznad svega cijenim kolege komorate, rudare, a onda kažem, mi mašinovođe smo poslije njih. To je zanimanje koje se mora voljeti, istinski da se voli, jer mašinovođa se ne postaje tako što se završi samo srednja škola. Mašinovođa se ne postaje tako što se odveze jedan voz. Mašinovođa, to je posao koji se živi. On se živi 24 sata", počinje svoju priču mašinovođa Ismet Repuh. 

Porodična tradicija 

U slučaju Ismeta Repuha, kao što i sam kaže, moglo bi se reći da je željeznica porodična tradicija.

"Moj djed, njegov sin, odnosno moj otac, sada sam ja, treća generacija mašinovođa. Imam sina koji radi, ali on nije mašinovođa - da li na sreću ili nažalost, ne znam. Kakva su vremena možda i na svu sreću jer takav je posao jako težak", navodi Repuh.

Prije nego je postao mašinovođa, Ismet je bio radnik u radionici. Navodi da tada nije bilo srednje škole da bi se mogli aktivno školovati, odnosno redovno školovati. Prvo se morao odraditi određeni period u radionici, a potom prema zasluzi išlo se na školovanje još godinu dana u Željeznički školski centar.  

"Ako niste kompletno predati u taj posao, to već nije ono što se od vas očekuje i traži. Jer, mašinovođa se školuje sve dok ne dođe u penziju, dok ne dobije status penzionera. Sve to vrijeme on je učenik i mora savladati sva ta tehnološka dostignuća kojih je nažalost na željeznici malo. Mi smo konstantno educirani kroz te procese. Tu su i stalni ljekarski pregledi", navodi Repuh.

On ističe da mašinovođa mora biti prva zdravstvena grupa da bi mogao raditi ovaj posao. I ovo vrijeme kakvo je sada - stresno mnogo toga doprinosi da se stvori dosta i invalida u našem poslu.

Do prije tri godine mašinovođe, nakon ratnih dejstava, u periodu od čak dvadeset godina nisu imali ni beneficirani radni staž. 

"Nismo dobili beneficirani radni staž, nego smo uspjeli da ga vratimo nakon dugog perioda. Nakon rata pa do prije tri godine nismo imali beneficirani radni staž. Tek prije tri godine uspjeli smo vratiti taj beneficirani radni staž. Oni su nama rekli: Beneficirani radni staž nije ukinut samo nema sredstava da se plati. Uz beneficirani radni staž i takve složene uvjete rada imali smo i nadoknadu na otežane uvjete rada koje nikada nismo uspjeli vratiti. I sada nam govore kako je nedostatak sredstava i nekih stvari. Mi smo imali rekreaciju svake godine, imalo smo, neću reći jedan povlašteni odnos, ali smo imali respektabilan odnos poslodavca prema nama, jer su oni bili svjesni da smo mi istinski zaposlenici, djelatnici, mašinovođe koji zaista rade tako stresan posao", priča Repuh.

Naglašava da je, nažalost, etika posla u svim strukama, pa i na željeznici na nezavidnom nivou. Zato je sve manje i manje željezničara. Za AA mašinovođa Ismet Repuh prisjetio se jedne od najtežih situacija u njegovom radnom vijeku. Bilo je to prije nekoliko godina kada je veliki snijeg paralizirao cijelu Hercegovinu. Željezničari su krenuli u deblokadu pruge koja je bila zametena u visokim sniježnim nanosima kako bi bila uspostavljena jedina veza između Jablanice, odnosno Sarajeva i Mostara, odnosno juga Hercegovine. 

Sve se dešavalo, kaže Repuh, u malom mjestu, na nekadašnjem stajalištu Ćopi, ispod Drežnice.

"Nismo ni svjesni bili da su snježni nanosi takvi da su zameli prugu i cestovnu komunikaciju M-17 da su praktično Mostar, odnosno Hercegovina ostali odsječeni od ostatka Bosnei i Hercegovine. To jutro sam završio smjenu i moj kolega mašinovođa Edin Karić me je pozvao i rekao: 'Daj, molim te ako si u stanju da zamoliš generalnog direktora da nam odobri dvije dizel lokomotive, ja ću sa svoje, a ti sa svoje strane uz desetak-dvadesetak kolega koji su slobodni, a žele nam se priključiti, da krenemo u akciju u probijanju pruge'. Razgovor nije trajao ni pola minuta s generalnim direktorom. Istog momenta zdušno je pristao na tu akciju tako da smo se za 40-ak minuta našli u depou u Rajlovcu i krenuli smo u akciju probijanja te pruge", prisjetio se Repuh. 

Probijanje sniježnih nanosa 

Veli da nije vjerovao svojim očima da takvi sniježni nanosi, takva oluja, mogu napraviti takvu pometnju u saobraćaju.

"Kada smo došli u mjesto Ćope i kada smo probili dva - tri sniježna nanosa jednostavno našli smo dvije lokomotive koje su se faktički zakucale u snijeg. Nekoliko minuta trajao je razgovor mog kolege i mene, a da ja sve to vrijeme nisam znao da se radi o mom kolegi Senaidu Maljiću, jednom vrsnom mašinovođi. Kroz dvije-tri minute ja sam uspio da spoznam da se radi o njemu. On je dobio takvu boju lica na tom vjetru da se nije mogao prepoznati. Udari vjetra su dostizali čak i preko 130 kilometara na sat. Vani se moglo ostati ili opstati svega pet do maksimalno deset minuta", priča Repuh.

Koliko je bilo teško, najbolje, kaže Repuh, svjedoči da su u jednom trenutku čistili snijeg prema lokomotivi da pokušaju da se spoje s dvije preostale lokomotive.

"Bili smo okrenuti leđima u zavjetrini. Nekih šest metara snijega smo uspjeli da izbacimo. Kada smo se okrenuli iza sebe pogledali smo da se taj isti snijeg vratio. To je bila takva situacija da, jednostavno, nije bilo nekog entuzijazma u ljudima, željezničarskog duha, tog patriotskog naboja u ljudima, vjerujte mi da bi to zameteno stanje trajalo još možda nekoliko dana", prepričava mašinovođa Repuh.

Međutim, kaže, dva dana i dvije noći su radili neprekidno. Imali su, navodi Repuh,  jedan vagon koji nije imao grijanje, ali su se u njemu mijenjali, samo da se sakriju od vjetra.

"Malo smo se grijali na lokomotive čiji su motori radili. Uspjeli smo da iščupamo te lokomotive da bismo kasnije uspjeli da probijemo nanose. Euforično je bilo, nakon tog probijanja. Imamo zabilježene i snimke tog događaja. Tog duha nama željezničarima nedostaje. Tog duha nedostaje svima nama u svim strukama, u svim profesijama. Svi mi živimo od novca. Ja živim od novca, svi mi radimo za to. Ali, nedostaje nam tog duha i entuzijazma", kaže Repuh.

Dok priča i vozi Repuh stalno prati, ne samo brzinu nego i prugu, jer se često zna desiti da se na njoj pojave osobe koje je pokušavaju preći na nepropisanim mjestima zbog čega su nesreće česte. A, voz se ne može zaustaviti u mjestu. 

Da se zaustavi voz potrebno oko kilometar  

"Proračunati zaustavni put voza ovisno od brzine je između 700 i 1.000 metara, što naši građani ne znaju. Prvenstveno volim djeci da skrenem pažnju da voz ne može da se zaustavi blagovremeno kako bi smo svi htjeli. Ali, pored teških situacija kada naiđete, vi ste uspjeli da zavedete brzo kočenje i uspjeli ste da animirate javnost tako što ste koristili zračne sirene, međutim niste u stanju zaustaviti voz, a to je teško. Teško je kada vi gledate, želite da pomognete da spasite nečiji život, ali nažalost...", priča Repuh.

To su, navodi, stresne situacije koje se me mogu nikome objasniti.

"Ne želimo mi nikakvu satisfakciju zbog toga, da bi mene neko slao na rehabilitaciju. Ali, tražimo samo mali tračak razumijevanja od kompletnog građanstva, rukovodstva, politike. Nas željezničare doveli su u situaciju da svako malo mediji pišu kako smo mi nekakva rupa bez dna, kako se izdvaja za nas. Nije to istina. To su laži. Mi nismo nikome ništa dužni. Mi smo vladino poduzeće i vlada je dužna da skrbi o ovome preduzeću. Naša infrastruktura je naslonjena na vladu i ona je dužna da plača svoju infrastrukturu, svoju prugu i sve ostale objekte", ističe Repuh. 

Tvrdi da je operator kojem pripada profitabilan. Kaže ostvaruju profit i zahvaljujući njemu, uspijevaju da isplaćuju plaće za kompaniju koja ima 4.000 zaposlenika.

"To je taj problem što pokušavamo da skinemo stigmu sa našeg poduzeća. Mi smo časno zanimanje, jedno od najčasnijih koje se bori da to kažu ljudima, međutim nemamo svoje reklamne časopise. Mi želimo samo da se pravilno prezentiramo građanima da smo željezničari. Željeznica je kult u svim iole razvijenom državama. Željeznica je nešto na šta se ponosi, željeznica je krvotok jednog društva, jedne države. Neće naši političari da to prihvate. Neće da se shvate da smo mi itekako potrebni ovom društvu", zaključio je u razgovoru za AA mašinovođa Ismet Repuh.