Sarajka s dubrovačkom adresom nakon ugriza otrovnice: O sreći u nesreći

Naime, prije dvije sedmice Marina je bila na Prenju, na treningu. Uspon na Lupoglav joj je trebao biti završni dio priprema za Velebit ultra trail, utrku od 82 kilometra sa 4.000 m uspona. Nije, priča nam, vidjela tačno kuda staza vodi, i s nje je zalutala svega dva koraka, tražeći markaciju. Zagazila je na trule grane srušene bukve, koje su bile obrasle niskim širokolisnim raslinjem. Vraćajući se natrag na stazu, opipavala je tlo ispred sebe i kroz raslinje nogom pogodila tačno na smotanog poskoka. Poskok je ugrizao kroz tenisicu, s tim da je srećom zapeo zubom za plastični dio mehanizma za stezanje vezice, pa nije ubrizgao punu količinu otrova. Nakon ugriza, na nozi je primjetila dva dosta razmaknuta pojedinačna uboda, od kojih je jedan pomodrio mnogo više i brže od drugog. S obzirom na to da se ugriz dogodio na Prenju pet sati je trebalo da stigne pomoć i Marina bude prebačena u bolnicu.

Svjesna kako se sve moglo odvijati, zadovoljna je tokom oporavka. I dalje mora mirovati zbog rizika od tromboze. Pravo je čudo da ima snage i volje da nam priča o tome šta joj se dogodilo, podijeli s nama sve moguće savjete kada je riječ o ujedu zmije otrovnice, ali i o njenim planovima za buduće utrke.

Malo ko zna da je Marina rođena Sarajka. Naime, njen tata je Sarajlija, a majka je porijeklom s Pelješca – ljetna ljubav je prerasla u brak, i sve do 1992. kao porodica su živjeli u Sarajevu, gdje je Marina odrastala i išla u školu, ispričala je za Radiosarajevo.ba.

Nakon izbjeglištva, mama, sestra i ona su se nastanile u Dubrovniku, gdje im se nakon skoro 10 godina za stalno pridružio i tata. Pravnica je po struci, a posljednjih je godina strastvena zaljubljenica planinarenja.

"Planinarim nepunih 4 godine, s time da sam se otprilike u isto vrijeme započela baviti i planinarenjem i trail trčanjem. Prvi put sam sudjelovala na jednoj trail utrci još 2010. godine na Mljetu i stvarno sam se oduševila tom aktivnošću, ali nisam tada poznavala nikoga u mojoj bližoj okolini sa sličnim interesima.

Kako nije imala društvo, teško joj je kaže bilo pronaći i motivaciju, no i to se ubrzo promijenilo. Na Pelješcu je upoznala entuzijaste iz planinarskog društva „Sniježnica“ s kojima je dijelila i ljubav prema prirodi i planinarenju ali i želju za trčanjem.

„Upoznali su me s drugim trkačima i približili mi utrke i slične događaje o kojima prije ništa nisam znala. Tako su me silno pogurali naprijed i praktički mi omogućili da ostvarim sve što sam godinama priželjkivala, ali sama nisam mogla. 

Vrhovi uz jadransku obalu (Biokovo, Mosor, Velebit) sa vidicima na more, obalu i otoke su mi dosta bliski, ali mi je baš zbog te blizine ipak draže otići negdje gdje su vidici sasvim drugačiji. S obzirom da smo dosta južno, dosta smo planinarili/trenirali po planinskim masivima Crne Gore. Oni su stvarno impozantni, sa bespućima predivne prirode i nevjerojatnih krajolika. Ljepotom i divljinom (ali i nepristupačnošću) me se  je posebno dojmio Maglić, a uređenošću i planinarskom kulturom i infrastrukturom slovenske, talijanske i francuske Alpe, gdje smo prošlih ljeta išli na mini-ekspedicije“. 

Prošle godine Marina učestvovala na Vučko trailu i ostvarila veliki uspjeh. Bila je pobjednica u ženskoj konkurenciji. Priča nam kako je ova utrka za nju imala posebnu važnost.

"Vučko trail je za mene bila osobito važna i draga utrka, i to ne samo zato što mi je sa svojih 50 kilometara to bila najduža utrka do tada. Emotivno sam je snažno doživjela upravo zato što se održavala na obroncima Bjelašnice iznad Sarajeva, gdje sam često kao dijete  bezbrižno i radosno sanjkala i izletovala sa roditeljima i rodbinom. Iako su mi poslijeratni povratci u Sarajevo padali poprilično teško, čak pomalo i mučno, ovoj utrci sam se baš jako radovala. Kada sam  u utrci preuzela žensko vodstvo, plakala sam od sreće trčeći gotovo sat vremena,  iako ne zbog toga što mi se po prvi put u mojoj trkačkoj karijeri smiješila pobjeda na nekoj utrci. Nakon 25 godina i svih onih užasa kojima smo svjedočili, koje tada nitko od nas nije mogao ni zamisliti, vratiti se na Bjelašnicu, sudjelovanje u tako lijepom događaju uz najbolji rezultat do tada, za mene je bilo iskustvo koje me je uzdrmalo do temelja. Imala sam osjećaj ozdravljenja, svojevrsnog zaključenja - kao da se je neki sudbinski krug konačno zatvorio, nakon tolikih godina. Uvidjela sam koliko sam dugo za takvim osjećajem čeznula, a da toga nisam ni bila svjesna. Osim maglovitih uspomena na bezbrižno djetinstvo, kao da sam istovremeno probudila i neku novu snagu, nadu i  vjeru –  u sebe, u život, u ljude koji me okružuju i u našu zajedničku budućnost. To mi je otvorilo sasvim novu i puno ljepšu perspektivu na mnoge stvari i događaje. Kada sam roditeljima javila rezultat poslije utrke, ni mama ni tata nisu mogli doći do riječi od suza.

Osobne i emotivne bitke na stranu -  za mene koja sam navikla trenirati po dalmatinskom kršu, priroda i predjeli kojima utrka prolazi su bili i neobični i nestvarno lijepi.  Studen potok i priča o umoljanskoj aždahi su me oduševili. Proći kroz Lukomir je bilo kao put kroz vrijeme, u neku drugu stvarnost gdje su brige i radosti sasvim drugačije od onih u našoj užurbanoj i stresnoj gradskoj svakodnevici koja nas neumoljivo bombardira snažnim slikama, zvukovima i porukama sa svih strana.

Organizacija ovakve utrke je zahtjevan pothvat, ocjenjuje Marinate dodaje kako je onom u BiH bila zadovoljna.

„Volonteri su bili silno angažirani i entuzijastični. Bilo je mjestimičnih sitnijih „dječjih bolesti“ po meni jedino pri označavanju staze, ali to je sasvim očekivano za prvi put. Sve u svemu, bila sam jako zadovoljna organizacijom“.

No, ono na šta nije navikla su psi lutalice koje je priča nam sretala na svakom koraku - uz planinarski dom, hotel i stazu.

„Nisam navikla na takve prozore, jer u Dubrovniku ih na ulicama uopće nema. Neki od njih su bili u jako, lošem stanju, vidljivo izgladnjeli, iznemogli i očito traumatizirani. Jedan  nesretni mješanac, neopisivo mršav i prestrašen, prišao mi je na stazi oprezno, ali u nadi. Rep mi je bio podvijen, ali je s njim istovremeno radosno mahao. Kad sam ga htjela pomaziti, prestašeno se je trznuo kao da ću ga udariti, i to me je jako zabolilo. Što je taj pas sve doživio od ljudi kad se tako ponaša? Dala sam mu malo vode i proteinske pločice, jer je to jedino što sam imala uza se, a on je još kilometima nakon toga trčao za mnom kao da mu život o tome ovisi. Kad smo se približili naselju, izgubila sam ga iz vida. Baš mi je jako bilo teško vidjeti toliko tih divnih i odanih životinja kako se pate, izdani od ljudi, lutajući u nastojanju da prežive“.

Izazov je ocjeniti kada je nečega dosta

Za ovu ambicioznu pravnicu i planinarku najteže je kaže obuzdati ambiciju te svakodnevno organizirati posao, trening ali i ostalo.

„Takvog sam karaktera da mi je izuzetno lako zabrazditi i zakopati se u posao i plan treninga, pa mi za ništa drugo praktički ne ostaje vremena. Kava s prijateljicom, čitanje knjige, izlazak u grad ili u kino, ili jednostavno popodne odmora kod kuće tako postanu luksuzi koje si rijetko priuštim. Koliko god je lijepo posvetiti se poslu, a zdravo baviti se trčanjem, čini mi se da vrlo lako pređem tanku granicu iza koje stalno žongliranje između toga dvoje postane iscrpljujuće. Mislim da mi je tako najveći izazov obuzdati ambiciju i potrebu da sve imam pod kontrolom, kako me vlastiti planovi ne bi „progutali“. Izazov mi je znati koliko je nečeg dovoljno, osjetiti kada treba stati i otpustiti kako me ono čime se bavim ne bi osiromašivalo umjesto obogaćivalo, umaralo umjesto ispunjavalo.

Ovo ljeto po svemu sudeći Marina će trčanje zamijeniti plivanjem. Nada se da će u septembru moći nastaviti sa utrkama. A do tada, planira ići na skoro sve utrke na kojima je planirala učestvovati. Ovaj put ne kao trkač već kao volonter  ili barem kao turist.

„Tako se nadam da ću i ove godine doći na Vučko trail na Bjelašnicu, jer mi je želja podržati kolege iz PD Želježničar i biti dio tog događaja“.

Zmijski otrov može napraviti ogromnu štetu

Vrućine, dehidracija i povrede nisu jedina opasnost koja na treninzima prijeti, poručila je svojim kolegama trkačima Marina. Divlje životinje, a posebno zmije otrovnice, realna su opasnost na koju treba računati, kaže ona.

„Zmijski otrov je u stanju napraviti silnu štetu na tkivima i tijelu i uništiti sve na čemu ste mjesecima naporno radili, a oporavak je dugotrajan, težak i lako se može zakomplicirati.

Trkači su s obzirom na specifičnu opremu posebno izloženi ugrizima. Trkačka oprema, kao što su tenisice, komprese i sportske hlače,  pružaju slabu ili nikakvu zaštitu od ugriza.

Smatram da je trkačima rizik najbolje kontrolirati odabirom staze za trening. U ljetnom razdoblju, predlažem da se drže dobro održavanih i poznatih staza za trening.  Moj je savjet: ne idite glavom kroz zid. Ako vidite da je staza loše održavana i zarasla, pa makar bila i poznata, radije odustanite.

Uvijek prije treninga provjerite brojeve za prvu pomoć koje morate kontaktirati u slučaju nužde, a kad planirate trening proučite i šire područje da utvrdite koje vam je mjesto za transport najbliže i najdopstupnije na pojedinim dijelovima staze kojom se planirate kretati. Po mogućnosti, izbjegavajte treniranje na stazama koje u značajnijim dijelovima nisu pokrivene mobilnim signalom.

Ništa u životu, pa tako ni treniranje, nije niti sigurno niti izvjesno. Statistika je neumoljiva – što više vremena provodite u brdu/planini, veća je vjerojatnost da ćete doživjeti neugodni susret sa divljim životinjama (uključujući tu zmije otrovnice), koliko god vi oprezni bili. Tu je uvijek važno da imate sreće, a ako nemate sreće, onda barem da imate sreće u nesreći“.