In Memoriam: Tomaž Šalamun (1941.-2014.)

In Memoriam: Tomaž Šalamun (1941. – 2014.)


Možda si već bio sklopio oči
dok smo par kilometara od tvog kreveta
govorili o Tebi i tvojoj poeziji,
bio si godište moje majke, i živio u
Mostaru, gdje i ona, kad i ona,
možda si mi mogao biti i otac,
da smo se ranije sreli
ti najveći slovenski pjesnik
(iako sam, ne zamjeri,
intimno mislio da je to Zajc,
na kraju, i ti si to mislio)
i ja potukač u nastanku
tamo s druge strane brda u Furlaniji
gdje su nam Romi plavih očiju svirali
trube, a ti plesao kao omamljen.
Sad je utihnuo klavir,
i ruke više neće voziti čamac.  
Niti igrati poker,
igru u kojoj će ostati
pitanje,  jesi li svojom
kako bi je kritičari nazvali
hermetičkom poezijom
dobro iskoristio
geografiju i zanimanje za
nas iz malih naroda ili
je tvoja vrijednost doista planetarna?
Zašto ne oboje,
kao da je prevelika mudrost Solomonova
umorio sam se od lica vlastitog naroda
i onda iselio
za nas sitne komadiće uspostave
nacionalnog kanona u literaturi
uvijek se pitamo blesava pitanja  
izrasla iz nemogućnosti da nadrastemo
boginje provincije
bolesti podjele na lijeve desne
baš kao da nemamo dvije ruke
i kao da sve ne radi na dualističkom principu.   
Ti, po kojem se mogla zvati Ljubljana
prvi si osjetio da se rađa nov svijet
i nije ni čudo da veliki broj diplomskih
radova i doktorata na temu tvojih stihova
još uvijek čeka svoju potvrdu. Možda bi se
više voljeli da smo obojica držali vesla
i kao robovi se našli u utrobi velikog
čamca kojim vozimo ludog kapetana
preko okeana, ali i ovako je dobro.
Dovoljno da znamo
da vjetar ništa drugo ne čini s nama,
nego što mi radimo riječima,
ili travama.   

Ahmed Burić