Ibrahim Ganović i dokumentarac o Sarajevskoj Pivari

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović

Nedavno je na YouTubeu osvanula "Prva trećina dokumentarca o Sarajevskoj Pivari" autora Ibrahima Ganovića. Ovaj scenarista i redatelj koji je do 1991. stvarao pod okriljem tadašnje TV Sarajevo, presnimio je ovaj video sa VHS-a i "okačio" ga, uz posvetu svom prijatelju, glumcu Nerminu Tuliću. 

Film je donekle rađen u žanru docudrama, s obzirom na kostimirane rekonstrukcije nekih istorijskih scena koje igraju glumci. Osim Nermina Tulića, u filmu gledamo i Aleksandra Mičića, u to vrijeme popularnog kao "Fistik", koji u filmu ima ulogu naratora. 

Otkriće ovoga zanimljivog dokumentarca, dvadeset godina nakon što je napravljen, ponukalo nas je da potražimo njegovor autora - Ibrahima Ganovića. Našli smo ga u Španiji. U intervjuu koji slijedi, možete saznati niz zanimljivih detalja o nastanku filma, ali i o proizvodnim procesima nekadašnjeg produkcijskog giganta - Televizije Sarajevo, koja je, u predvečerje rata, polako počela gubiti svoj sjaj.

RadioSarajevo:  Kako je nastao film o Sarajevskoj pivari? Sjećate li se pregovora sa tadašnjim "marketingom" Pivare? Šta je naručilac želio postići ovom vrstom dokumentarne reportaže?
Ganović: Kao režiser i scenarist ovog dokumentarca,  vjerovatno bih trebao biti najpozvanija osoba da odgovori na ovo pitanje ali moram priznati da izvan mog dijela posla (a to je gotovo sve što se u filmu vidi i govori), nemam pojma ko je i kako pokrenuo ovaj projekat. Nikada nisam upoznao nikoga iz “marketinga” Pivare, niti sam imao priliku da razgovaram sa njenim tadašnjim direktorom, niti sa bilo kim iz Upravnog odbora ko bi mi mogao pomoći dok sam istraživao istoriju fabrike i pisao scenarij.

Mislim da ovo na prilično ilustrativan način definiše koncept našeg marketinga i ekonomske propagande od prije dvadesetak godina. Poslove sa klijentima su ugovarali ljudi koji su ostajali u sjeni sa najvećim dijelom ugovorenog novca, dok su ostatak produkcije odrađivali kreativci vrbovani od strane marketinških pomoćnika.

Znam da to pomalo zvuči kafkijanski, ali krajem ljeta 1991. posjetio me je jedan prijatelj, scenograf sa Televizije Sarajevo u društvu nekog, do tada nepoznatog čovjeka, nudeći mi da napišem scenario i režiram dokumentarni film o Sarajevskoj Pivari. Prihvatio sam jer me je tema jako zanimala. Kao bivši sarajevski turistički vodič, već sam poznavao dosta zanimljivih priča iz istorije grada i želio sam da naučim još nešto više, proučavajući početke njegovog prvog modernog industrijskog pogona.

I moj honorar, upitaćete se. Obećana mi je jedna privlačna suma, ali se više ne sjećam koliko je to bilo, jer mi nikad nisu platili ni dinara. Tri mjeseca nakon što je završen ovaj dokumentarac, u decembru 1991. godine, ja sam definitivno napustio Sarajevo i počeo raditi u Madridu.

Oni koji poznaju sistem rada naših “tezgaroša” znaju da su tri mjeseca premalo vremena da bi se mogao naplatiti bilo kakav honorar. Neki prijatelji su mi predložili da to uradi Juka Prazina koji se u to vrijeme već bio proslavio kao efikasan utjerivač takve vrste dugova, ali ja sam više volio koristiti metode prijateljskog ubjeđivanja koje, kako vidite, nisu uvijek dobro funkcionirale.

RadioSarajevo: Ko su bili suradnici na filmu?
Ganović: Trebalo bi kao prvo da pomenem mog bivšeg prijatelja, scenografa sa Televizije Sarajevo, ali ne mogu, jer on je šest mjeseci kasnije otišao u četnike i nikad se nije vratio u Sarajevo. Uostalom, iako je zvanično bio scenograf dokumentarca, njegovo ime se ne pojavljuje na špici, jer je doslovno nestao tokom snimanja filma i nije obavio ni pola predviđenih poslova.

Želim ovdje da istaknem rad Srđana Komadine kao muzičkog saradnika, koji je tako dobro radio sa mnom na ovom snimanju, da sam ga direktno angažovao kao kompozitora muzike za moju televizijsku dramu “Zamka za ptice” koju smo počeli snimati mjesec dana nakon završetka dokumentarca. Tonsku obradu je uradio Dragan Raguž, a montažu sam završio ja, jer je montažer takođe napustio projekat pošto se nije složio sa ponuđenim honorarom.

Postoji još jedan član ekipe kojega nerado spominjem, jer je zajedno sa pomenutim scenografom osvanuo na Palama u prvim danima rata. Radi se o glavnom kamermanu koji se takođe ne pojavljuje na špici, jer je napustio ekipu na pola snimanja.

Gledajući iz današnje perspektive, počinjem da vjerujem da nisu mogli da podnesu toliku količinu turbana, fesova i sevdalinki koje su odjekivale na Vrelu Bosne dok smo snimali dokumentarac.

Dok govorim o svim ovim dogodovštinama, želio bih da kažem da sam potpuno siguran da tadašnja uprava Sarajevske Pivare, koja se tog ljeta pretvorila u dioničko drustvo, nema ni najmanju krivicu za naprijed navedeno, i da je sasvim moguće da su oni platili mnogo više novca od onog koji smo mi potrošili da bi se ovaj dokumentarac realizirao.

RadioSarajevo: Pivara je, tokom rata, bila jedan od rijetkih proizvodnih pogona u opkoljenom gradu, ali i neiscrpno izvorište pitke vode za brojne Sarajlije. Kako ste, boraveći u Španiji, doživaljvali ove informacije iz Sarajeva?
Ganović: U Španiji postoji jedan izraz - sinvivir, koji bi perfektno mogao opisati stanje u kojem sam živio dok su Sarajlije čekale u dugačkim redovima da natoče vodu u Pivari (među njima i moja majka i sestra). Pokušavam da se sjetim kakve slične rijeci na našem jeziku. Sinvivir je sastavljeno od dvije riječi: sin - bez i vivir – živjeti. Jedinu sličnu konotaciju nalazim u terminu “neumrli” koji se ponekad koristi u filmovima o vampirima. Tako sam to ja doživljavao, a bilo mi je milion puta lakše nego onima koji su čekali u redovima za vodu i hljeb.

Pošto je ovo moje razmišljanje uzelo mnogo ozbiljniji ton nego što sam želio, ispričat ću vam jednu anegdotu: Nakon prvog dana snimanja u Pivari rekoše nam da nas direktor želi častiti jednim dobrim ručkom u njihovoj radničkoj menzi. Bilo nas je petnaestak, uključujući Acu Mičića koga su svi radnici prepoznavali kao Fistika i doslovno obožavali. Glavno piće je, naravno, bilo pivo, ali kad su ga donijeli na sto, najveći broj članova ekipe je, na moje veliko iznenađenje, odlučio da pije vodu. Videći Mičića sa časom vode upitah ga u šali da nije bolestan, na šta mi on šapatom odgovori da dobro pogledam u cemu su donijeli to pivo. Konobari su na sredini stola ostavili četiri velike laboratorijske menzure baždarene u decilitrima, do vrha pune piva. A dobro pivo ima istu boju kao mokraća, samo što to nikad ne primjećujemo dok ga neko ne nalije u epruvetu.

RadioSarajevo: Čime ste se bavili sve ove godine i koji je vaš trenutni angažman u Španiji?
Ganović: Kad bih pokušao samo da nabrojim sve ono što sam radio u Španiji od 1991. do danas, siguran sam da ne bi stalo u ovaj intervju. Zato ću samo spomenuti nekoliko najznačajnijih stvari: najprije sam radio kao free lance kamerman i montažer za nekoliko press agencija, potom kao scenarista i režiser za nekoliko raznih produkcijskih kuća u službi španske televizije. Bio sam ilustrator za španski list “El País”, radio kao profesor režije i tv kamere u jednoj višoj skoli za obrazovanje televizijskih operatera, a potom i direktor Škole za radio i televiziju Opštine Centar Madrid, te programski direktor tematskog satelitskog kanala Red 2000 posvećenom informatici i novim tehnologijama. Trentno sam tehnički direktor RTV studija na Univerzitetu Nebrija u Madridu, gdje takođe predajem režiju, kameru i filmsku glumu. Gostujući sam predavač na još dva madridska univerzitateta.

Vjerovatno ne bih morao raditi ni pola toga da živim u Njemačkoj ili Holandiji, ali, kako znate, Španija je u velikoj ekonomskoj krizi. Da bi jedna porodica mogla da preživi od profesorske plate u Madridu, moraš da radiš od jutra do sutra, a ja ovaj posao sa studentima više volim od uobičajene eksploatacije u televizijskim produkcijskim firmama gdje sam ranije radio. 

RadioSarajevo: Kojih se svojih prijeratnih angažmana rado prisjecate?
Ganović: Jedan od mojih posljednjih angažmana u Sarajevu bio je dokumentarac o kojem pričamo. Rado ga se sjećam jer su, uprkos problema koje sam usput spomenuo, na snimanju učestvovala dva meni vrlo draga glumca, moji prijatelji Aleksandar Mičić i Nermin Tulić.

Ispričat ću vam jos jednu anegdotu sa snimanja sa Mičićem, koju često pričam mojim studentima režije (a siguran sam da bi Aci bilo drago da to zna). Elem, na snimanju na Vrelu Bosne (a to se vidi u videu) Mičić ima jednu testiju iz koje svaki čas cugne, kako on kaže “švapsku dindavicu”. Normalno je da glumci, ako već moraju da piju, imaju vodu ili čaj umjesto pravog pića. Kad je naš rekviziter donio spomenutu testiju, rekao je da je moramo dobro čuvati jer je vrlo stara i posuđena iz muzeja sarajevske pivare. „Fistik“ je nato nepovjerljivo zavirio u testiju i zatražio vrelu vodu da je operu pred njegovim očima. Kad su to učinili, zamolio je da mu je napune hladnim pivom i da će on, umjesto da folira sa vodom, piti pravo pivo i tako bolje govoriti svoje tekstove, kojih nije bilo malo.

I sve je fantastično išlo do zadnjeg kadra na Vrelu Bosne. Mičić je po običaju završio svoju scenu i otišao u sjenu da se rashladi hladnim pivom. Na nesreću, testija mu je ispala iz ruke, pala na neki kamen i doslovno se prepolovila. Ja ništa od toga ne bih znao da nije dotrčao moj asistent i rekao mi da Mičić zahtijeva da prekinemo snimanje i da će nas tužiti sudu. Kad sam mu prišao, bio je smrtno blijed i na moje pitanje šta se dogodilo, uperio je prstom u razbijenu testiju na zemlji. U testiji, prepolovljenoj od udarca, vidjela se neka masa slična prizorima iz filma “Alien”. Kasnije smo shvatili da se radilo o jednoj vrsti gljive koja je nekad rasla na unutrašnjim zidovima te najmanje pedeset godina stare testije. Osušile su se, no kada je do njih došlo svježe Fistikovo pivo, nabubrile su toliko da je unutrašnjost testije počela da liči na akvarij prepun algi. Tog smo dana trebali ići na drugu lokaciju, ali nismo snimili ni jednog kadra dok se Mičic nije oporavio.

Narednog dana, kad sam ga upitao kako je i želi li da mu donesemo jedno hladno pivo, poblijedio je rekao mi je vrlo ozbiljnim glasim: “Ne sedaj mi na muku, Gana”. Nakon toga mi je danima, svaki put kad bi ih zamolio da nešto urade, čitava ekuipa ponavljala tu Acinu frazu.

Ima toliko stvari kojih bih mogao pričati, lijepih i groznih, kako to znaju da budu televizijska snimanja.

Završit ću priču sa snimanjem već pomenute drame “Zamka za ptice” koja je ujedno bila i posljednja drama predratne Televizije Sarajevo. Snimili smo je u decembru 1991. godine u podrumu naše drage televizije koju su već “čuvala” oklopna kola sa nekim policajcima.

Radi se o priči o dva brata od kojih jedan, policijac po profesiji, maltretira drugoga, koji je muzičar.  Čitava drama je metafora o bratoubilackom ratu, čiji sam scenario napisao adaptirajući pozorišnu dramu velikog španskog dramaturga i mog omiljenog profesora koji se zove Jose Luis Alonso de Santos. Tog ljeta smo mu na ime autorskih prava obećali jedan honorar u dinarima koji je bio ravan sumi od 3000 njemačkih maraka. Kad sam mu u januaru 1992. predao snimak i njegov honorar pretvoren u marke, prvobitni iznos je bio spao na samo 400 maraka, jer je ostalo progutala naša galopirajuća inflacija. Tužno me je pogledao i zamolio da zadržim novac, jer zna da će meni više trebati.

Dramu sam snimio sa Josipom Pejakovićem, Zoranom Bečićem i Etelom Pardo u glavnim ulogama. Dok sam angažovao glumce, nisam ni pomišljao na naše smiješne nacionalne ključeve, ali tako je ispalo: igrali su Hrvat, Srbin i Jevrejka, a sve to u režiji čovjeka sa muslimanskim imenom. I najsmješnije od svega bilo je to što je upravo ta Jevrejka, Etela Pardo bila više Bosanka od sviju nas, jer se porijeklo njene porodice u Sarajevu moglo precizno trasirati od šesnaestog vijeka do danas.

Jednog jutra u studio je ušao uspaničeni Pejaković i rekao da on ne može nastaviti snimanje jer užasno bombarduju Dubrovnik. Šutjeli smo jer tu se ništa nije moglo učiniti, a trebalo je nastaviti ono što smo započeli. Pitam se šta bi se dogodilo da smo umjesto toga učinili jedino što su u tom času morali da učine svi građani Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova – braniti Sarajevo boreći se za Vukovar i Dubrovnik? Ali mi smo nastavili da snimamo posljednju dramu bivše sarajevske televizije, a da to nismo ni u ludilu pomišljali.

RadioSarajevo: Da li televizija kao medij ima buducnost?
Ganović: Da se odgovori na ovo pitanje treba vidjeti samo statistike masovnih medija. Ne znam kakvo je stanje u Bosni, ali ovdje u Španiji je kritično jer broj sati koje prosječni Španac provede pred malim ekranom već odavno je dostigao 5 sati dnevno. Ostale evropske zemlje nisu puno drugačije. U isto vrijeme dnevna štampa polako umire u čitavom svijetu dok industrija video igara zarađuje mnogo više od filmske industrije. Možda objašnjenje leži u činjenicici da u kinu ne možemo pucati ni u koga kao što to direktno radimo u video igrama. Na televiziji se u direktnom prenosu obično ne puca ni u koga, ali se može psovati, mogu se slati uvredljive poruke koristeći SMS ili prijetiti pravim pištoljima kao što je to radio Šešelj u svoje vrijeme.

RadioSarajevo: Odlučili ste se da dio filma postavite na Internet i posvetite ga Nerminu Tuliću. Zasto?
Ganović: Kao prvo, da to nisam učinio, ne bi uopšte bilo ni ovog intervjua. Da nije Nermina na Face-u, nikad mi ne bi ni na um palo da potražim onu staru zaboravljenu kopiju na VHS-u i da je pretvorim u video “okačen” na You Tube-u.

Prije par mjeseci natrapah na njegovu stranicu i zamolih ga da me upiše među njegovih tri hiljade prijatelja. Primio me je, naravno, ali na moju poruku nije odgovorio. Međutim, prije desetak dana dobih poruku od Nermina sa jednom malom sličicom snimljenom sa TV ekrana. “Sjećas li se ovoga” pita me Tulić. Četiri riječi nakon što se nismo vidjeli dvadeset godina. A na slici smo on i ja u jednom mom programu za mlade. Bio sam iskreno dirnut njegovom pažnjom, a osim toga, prilično me je obradovao jer sam bio potpuno zaboravio “Video Školu” iz 1986. godine. Kasnije sam sa Nerminom režirao desetak raznih programa i jednu seriju, popio vagon piva i jednom prilikom gotovo bio premlacen od grupe pijanaca koji su htjeli da ga biju zato što ih je u kafani hotela “Beograd” (danas hotel Bosna, op.ur.) nazivao papcima i smijao im se u lice.

Kad sam ga vidio sa ulice kroz izlog kafane, Nermin je stajao sam ispred njih i govorio nešto. Pomislio sam da im nešto recituje, zato što je to često radio u to vrijeme, specijalno kad popije. Ušao sam da čujem šta priča, a on me je pogledao ispod oka i rekao “Gana, nemoj da bi se ti umješao”. Bilo je prekasno, jer sam već bio do grla umiješan.

Neće vam zato biti čudno da sam i ja njega htio da obradujem nečim što je vjerovatno bio zaboravio. Scena nadmudrivanja na Višegradskoj Kapiji je tipični Nermin iz onih vremena kad smo se krvavih glava povlačili pred podivljalim nasilnicima koji su bez milosti pokušavili da nas zatuku nogama i rukama. Sreća je što su u to vrijeme noževe i pištolje vadili iz džepova samo kad ih niko nije mogao vidjeti.