Hidajet Hido Muratović: Dobro djelo je valuta koja nema cijenu

Po povratku sa služenja vojnog roka osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je po Pešteru, Goliji i Rogozni otkupljivao stare ćilime, susretao se sa ljudima zaboravljenima od strane države i ostavljenim od svojih najmilijih.

Saosjećao je sa njima i desetak godina je, kako priča, od svoje zarade odvajao za te zaboravljene duše. Kada su se mediji zainteresovali i prenijeli svijetu priču o Hidi humanitarcu, dobri ljudi su se sve više nesebično pomoć slali, i dalje šalju preko njega. Iz gotovo svih krajeva svijeta ovom humanisti pristižu razne donacije za ostavljene, nevoljnike, siromašne, djecu bez roditelja, samce, bolesne, ugrožene...

Tokom tri decenije humanitarnog rada dobitnik je raznih nagrada i priznanja za humanost. Radio je razne stvari. Osiguravao pomoć u vidu novca, hrane, odjeće, namještaja, izgradnje kuća za ostavljene i siromašne, sahranjivao je i umrle, i kako ističe, „bio i hodža i pop“.

„Želim da kod ljudi probudim dobrotu koja se negdje izgubila. Volim ljudima da pomognem i imam podršku ljudi širom svijeta“, poručuje Hido u razgovoru za Anadolu Agency i navodi primjer da mu je skoro od Aleksandra Bugarina, svećenika iz Kansas Citya (SAD), stigla donacija.

Posebno ukazuje na to da su uz pomoć ljudi iz dijaspore mnogim ostavljenim, na selu pogotovu, vratili osmijeh na lice. Ne planira skoro da prestane sa pružanjem pomoći i naglašava da podjednako osjeća gostoprimstvo i u muslimanskim i pravoslavnim selima.

Za samce i samice, djecu bez roditelja koji žive na selu, Hido je osim osnovnih sredstava za život organizirao i kupovao krave i koze. Za one bez doma i krova nad glavom sagradio je 31 kuću.

„Imao sam komšiju Spasoju Brkušanina, ja sam mu bio kao sin, jer on nije imao djece. Kada je umro pre 28 godina tog Spasoju smo po pravoslavnim običajima ispratili na taj svijet. Meni su poslije donijeli tri košulje, a ja nisam bio svjestan šta sam uradio. Došli su njegovi stričevi, rekli su mi koliko sam ih zadužio. Novi Pazar, Sandžak, je mjesto sevapa, dobrih ljudi. Bog dragi čuva nas i Bošnjake i Srbe“, smatra Hido.

Kao dobrotvor je 2001. godine je dobio “Zlatnu plaketu” za “Najplemenitiji podvig” u Srbiji. Skoro je za humanost u Beogradu primio „Virtus“ nagradu, a predložili su ga dvoje mladih Beograđana Goran Bekić i Mirela Panić. Ta nagrada mu je dodijeljena od “Trag fondacije” za individualni doprinos filantropiji, za pomoć u novcu, hrani, odjeći, obući, lijekovima, tehnici, koju je obezbijedio za sedam porodica iz okoline Novog Pazara.

„Hvala svim ljudima, uvijek kažem, ima ko bilježi dobra djela, to je valuta koja nema cijenu i ne može ostati nenagrađena“, kaže Hido.

Upitan kako saznaje za ostavljene i ljude kojima je potrebna pomoć, odgovara da to čuje od ljudi iz sela koja obilazi ili mu se oni sami javljaju. Radio je kao snimatelj u lokalnim televizijama u Novom Pazaru, pa je i kroz taj posao upoznavao javnost da postoje oni koji su bez ikoga i bez ičije pomoći. Mediji Hidu i njegov „neobični humanitarni rad“ prate već 20 godina te je on kao čovjek preko kojeg pomoć stigne na upućenu adresu postao poznat širom svijeta.

„Nemam fondaciju, žiro račun, ništa. Ima ljudi koji mi šalju novac, ja to javno radim i odem na Pešter, Goliju ili Rogoznu i to podijelim. Zimi, pred Novu godinu, obilazim škole na ovim područjima gdje u seoskoj školi ima po 3-4 đaka i vodim Deda Mraza, jer ima djece koja mogu samo na TV-u da ga vide. Ponesemo ima poklone. Ima puno sponzora. Ne bih mogao da ih nabrojim, ima mnogo dobrih ljudi raznih nacionalnosti i oni mi daju tu snagu“, priča Hido i posebno izdvaja Dragicu Volš, rodom sa Pala (BiH), jevrejske nacionalnosti, koja sa mužem Tedom živi u Kanadi i koja je prošle godine poslala 400 eura da kupi kozu za za baku Milku.

Pošto je kupio kozu, a ovi to čuli u Kanadi, poslali mu još 800 eura da ga časte. On to nije uzeo za sebe već je podijelio jednoj muslimanskoj i jednoj pravoslavnoj porodici.

Hido je nekadašnju garažu pretvorio u galeriju u kojoj čuva stotine fotografija, nagrade, pisma, priznanja i isječke iz novena koje ga podsjećaju na njegovo čovjekoljublje. Te prostorije mu ujedno služe kao depo za humanitarnu pomoć koja mu svakodnevno pristiže.

Kao jedan od posebnih slučajeva Hido izdvaja staricu Selimu Holić koja je živjela u štali, pored krave, a spavala u jaslama. Njoj su uz pomoć tadašnjeg predsjednika lokalnog parlamenta Sjenice Muniba Mujagića izgradili kuću. Dedi Hajranu su u 83. godini života uveli struju.

“Kada sam pravio reportažu s njim, pitao sam ga kakav je život u samoći. Hajran je rekao kao u grobu, dijete”, prepričava Hido i podvlači da zaboravljeni i stari riječju mogu mnogo da kažu.

Zanimljivo je i to da je Hido prije osam godina vratio izgubljenih 2.500 maraka Bilje Pecinović, ona ga nagradila, a on je od tog novca dječaku Anesu Preljeveću iz Brodareva, kome je u Štrpcim 1993. godine otet i ubijen otac Safet (22), kupio bicikl.

“Došlo je vrijeme i da ptice više ne pjevaju nego kukaju, ali je se ne predajem. Hvala svima koji mi daju snage da istrajem”, poručio je humanitarc Hido Muratović.