Heroji koji nisu ustuknuli: Na današnji dan poginuli Čedomir Domuz i Smajo Somo

Na današnji dan, 30. jula, Sarajevo i Bosna i Hercegovina odaju počast dvojici velikih heroja odbrane zemlje, Čedomiru Bati Domuzu i Smaji Somi, koji su poginuli 1992. godine tokom akcije oslobađanja Trnova. Njihova hrabrost i žrtva ostali su trajni simbol borbe za slobodu i odbranu Bosne i Hercegovine.

Uz Čedu Domuza na Brezovači na Igmanu ukopan je i njegov saborac Adnan Došlić Blondika. Svi su dali živote braneći Bosnu i Hercegovinu, a danas počivaju jedan pored drugog.

Komandir Čedomir Domuz Bato, poznat kao vuk s Igmana, bio je nosilac najviših ratnih priznanja, među kojima su "Zlatni ljiljan", "Policijska medalja za hrabrost" i "Orden zlatnog grba s mačevima". Kao jedan od prvih komandanata odbrane Igmana ostao je upamćen po izuzetnoj hrabrosti i predanosti u odbrani zemlje.

Trending

Borački dodatak pred Domom naroda PFBiH: Hoće li zakon danas biti usvojen?

S druge strane, Smajo Somo bio je najstariji borac na Igmanu koji se dobrovoljno priključio odbrani Bosne i Hercegovine. Imao je 70 godina, ali je rame uz rame s mnogo mlađim saborcima učestvovao u borbama. Pamti se po riječima kojima je bodrio borce: "Naprijed, momci, ne mogu nam ništa." Upravo su to bile njegove posljednje riječi prije nego što je poginuo 30. jula 1992. godine na prevoju Rogoj kod Trnova, zajedno s komandantom Čedom Domuzom, kako su zabilježili u 109. brdskoj brigadi.

U presudnim trenucima odbrane Igmana, tada jedine kopnene veze s opkoljenim Sarajevom, dobrovoljci Vukovi s Igmana, predvođeni legendarnim Domuzom, uspjeli su sačuvati ovu strateški važnu planinu.

"Bio je veliki profesionalac, izuzetno hrabar čovjek koji je srcem i dušom bio za BiH, za koju je i život dao. Čedini borci bili su dobrovoljci. To najbolje kazuje o njemu. Govorio je i ako pogine da ga sahranimo na Brezovači pored partizanskog spomen-obilježja, gdje su kosti 98 oslobodilaca Hadžića iz Drugog svjetskog rata. Živio je za dan kada će se osloboditi Hadžići, ali to, nažalost, nije dočekao", prisjetio se jednom prilikom jedan od njegovih saboraca.

"Brezovača je simbol Bosne. Ovo je Bosna u malom", kazala je jednom prilikom na Brezovači Vesna Domuz, Čedina supruga.

S Vesnom je Čedo imao dvoje djece, sina Tea i kćerku Sanju.

Kada je porodični život konačno krenuo ljepšim tokom i kada su rođenja djece počela liječiti stare rane, Čedomir je shvatio da se nad Bosnom i Hercegovinom nadvija nova tragedija. Bez dvoumljenja je stao u odbranu svojih komšija, prijatelja i domovine, ostajući dosljedan svojim uvjerenjima do posljednjeg dana.

Koliko je bio cijenjen među saborcima govori i događaj nakon pogibije Adnana Došlića Blondike. U njegovom džepu, kada je stradao 4. decembra 1992. godine, pronađena je oporuka s jednom željom: "Ukopajte me kod Čede." Ta želja je i ispunjena.

Priča o Čedomiru Domuzu ne može se ispričati bez spomena njegove majke Desanke. Nakon sinove pogibije nije posustala, već je hrabrila druge i uporno ponavljala riječi koje su ostale upamćene:

"Ne smijemo odustati od borbe za Bosnu i Hercegovinu!"