Godišnjica smrti Ive Andrića

Radiosarajevo.ba
Godišnjica smrti Ive Andrića

Danas se navršava 36. godina od smrti Ive Andrića, jugoslovenskog književnika i diplomate Kraljevine Jugoslavije, jednog od rijetkih veličina ovdašnjih prostora koji je za svoj rad dobio Nobelovu nagradu.

Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine, za roman "Na Drini ćuprija", kao i za cjelokupni dotadašnji rad na "historiji jednog naroda".

Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika, a djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovnu školu. 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu, nakon čega slovensku književnost i historiju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. Doktorsku disertaciju "Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine" Andrić je odbranio na Univerzitetu u Gracu 1924. godine.

Pripovjedač snažne imaginacije, izuzetan poznavalac Bosne, odlikovao se vanrednom čistotom jezika i stilom, prefinjenim psihološkim analizama. Svoju prvu pjesmu "U sumrak" objavio je 1911. godine u "Bosanskoj vili".

Andrić je imao veoma uspješnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vrijeme objavio je zbirku pjesama u prozi "Nemiri", pripovjetke "Ćorkan i Švabica", "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi"...

Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka "Most na Žepi". Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vrijeme objavio je prvi dio triptiha "Jelena, žena koje nema".

U periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika jugoslovenske vlade u Berlinu (1939.). Po izbijanju Drugog svjetskog rata, zbog neslaganja sa vlastima u Beogradu podnosi ostavku na mjesto ambasadora.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu, na Zelenom vencu, za koga je rekao da je najružnije mjesto na svijetu, ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela. U isto vrijeme piše svoja najbolja djela koja će kasnije doživjeti svjetsku slavu.

Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman "Prokleta avlija".

Sve Andrićeve lirske pjesme, koje za njegovog života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom "Šta sanjam i šta mi se događa". Neka od njegovih najpoznatijih djela su: romani "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Gospođica", "Prokleta avlija", "Omer-paša Latas" (nedovršen), zbirke pripovjedaka "Nemirna godina", "Žeđ", "Jelena, žena koje nema", "Znakovi", "Deca", "Kuća na osami", putopisi i skice "Staze, lica, predeli", meditativna proza "Znakovi pored puta", "Eseji, kritike, članci", "Sveske"....

Vojnomedicinska akademija u Beogradu je 13. marta 1975. godine saopštila da je Andrić umro u 1.15, a u času smrti imao je nepune 83 godine. Pred samu smrt, u svojoj bilježnici je ostavio zapis: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..."  

 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije