Gianluca Marciano i Mario Stefano Pietrodarchi: Dvojac koji zna šta je simfonijski tango (VIDEO)

Koncert koji je probudio veliki interes publike i za koji se već odavno traži karta više je Večer tanga - Od Rima do Buenos Airesa, u izvođenju Sarajevske filharmonije. 

Osim atraktivne muzike koja će nam ispričati priču o simfonijskom tangu iz talijanske i argentinske perspektive, posebnost ovog koncerta su gosti iz Italije - vrsni dirigent Gianluca Marciano, te solista na harmonici i bandoneonu Mario Stefano Pietrodarchi.

U razgovoru koji smo vodili u pauzi jedne od proba koja je prethodila koncertu, saznajemo da ova dvojica umjetnika surađuju već dugi niz godina, a da je repertoar simfonijskog tanga nešto u čemu posebno uživaju. 

Ipak, za publiku u Sarajevu posebno je zanimljiv instrument bandoneon, koji rijetko imamo priliku čuti. Ova vrsta male harmonike dugmetare posebno je prisutna u argentinskom tangu, mada je nalazimo i u Litvaniji, Urugvaju, a potječe iz Njemačke. Bandoneon je na muzički pijedestal uzdigao Astor Piazzola, argentinski kompozitor, a jedan od najpoznatijih živućih izvođača je Dino Saluzzi. Za našeg sugovornika Maria Stefana Pietrodarchija kritičari kažu da je jedan od najozbiljnijih kandidata za tron kralja bandoneona, stoga razgovor započinjemo upravo na ovu temu. 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba 

Radiosarajevo.ba: Bandoneon nije toliko tipičan za simfonijsku muziku, ali vi ste u jednom trenutku vaše karijere odlučili da je baš to instrument kojem ćete se u potpunosti posvetiti. Zašto? 

Pietrodarchi: Studirao sam harmoniku, ali kada sam pobliže upoznao Piazzolinu muziku počeo sam sanjati da usavršim ovaj fantastični instrument. Bandoneon je rođen u Njemačkoj, stvorio ga je u 19. stoljeću majstor Band, odatle nosi ime, i tu se najviše svirao u crkvi, gdje je zamijenio orgulje. Ali iz Njemačke se preselio u Buenos Aires i ljudi su ga počeli koristiti za tango. Danas se bandoneon najčešće veže uz ovu vrstu muzike i postao je njen neodvojivi dio.  

E sad... kao Talijanu, moja je želja bila napraviti program za bandoneon i orkestar, koji će prikazati i talijansku stranu priče, s talijanskim stilom. 

Koncert stoga započinjemo djelom Enija Moriconea, a nastavljamo triptihom Roberta Morinellija, savremenog kompozitora koji je ove kompozicije napisao za mene. U oba slučaja radi se o "cinema" muzici - zvuku koji je tipičan za talijanski film. Moriconea znamo kao jednog od najpoznatijih filmskih kompozitora, dok kod Morinellija taj zvuk možemo naslutiti u partiturama. U drugom dijelu uživat ćem, naravno, uz Piazzolu, kompozitora koji je tango uveo na velika vrata u muzičku literaturu. 

Radiosarajevo.ba: Da li je bandoneon postao dio talijanske kulture? 

Pietrodarchi: Nije, ali ono što ga neraskidivo veže uz Italiju je upravo Astor Piazzola. On jeste rođen u Buenos Airesu, ali su njegovi roditelji bili talijani i on je usvojio njihovo kulturno naslijeđe u velikoj mjeri. Njihovi su korijeni u južnoj Italiji, u regiji Puglia. Stalno je isticao da u sebi nosi taj snažan talijanski utjecaj.

Radiosarajevo.ba: Mnogi tango vežu uz strast - ima li to veze sa samim zvukom bandoneona?

Pietrodarchi: Ta muzika je nevjerovatna, predivna i strast definitivno leži u njoj, a ne toliko u zvuku instrumenta. Mnogi vrhunski muzičari svirali su Piazzolu na različitim instrumentima, Yoyo Ma na čelu, Gideon Kramer na violini... Piazzolina muzika ta koja budi asocijacije i ostavlja na nas taj jedinstveni utisak, a zahvaljujući njoj, zvuk bandoneona ima snagu da probudi asocijacije

Nekoliko trenutaka s probe

Dirigent Gianluca Marciano nije prvi put u Sarajevu, a kada je naš region u pitanju, on se ovdje osjeća kod kuće. Sarađivao je sa Zagrebačkom operom, a trenutno vodi državni orkestar iz Tbilisija, te jedan važan muzički festival u Bejrutu. 

Radiosarajevo.ba: Uspjeli ste dobro savladati naš jezik zahvaljujući poslu. Izgleda da se lijepo osjećate na Balkanu?  

Marciano: Da... Najprije sam živio u Ljubljani, a onda u Zagrebu, gdje sam dugo radio. Boravio sam jedno vrijeme i u Banjoj Luci gdje sam imao djevojku. I evo, često dođem u Sarajevo. Jako mi se sviđa ovo podneblje, jezik, kultura, ljudi, hrana, sve...

Radiosarajevo.ba: Kako doživljavate sarajevsku publiku? 

Marciano: Sarajevo ima svoju dušu. To nije velegrad kao New York, London već grad po mjeri. Ljudi su jako otvoreni i strasni i lijepo je surađivati s njima. Lijepo je biti tu, prošetati gradom, stvarno se osjeti sva ta historija koja je vezana uz Sarajevo. 

Radiosarajevo.ba: Vi ste kreator ovog programa koji je u velikoj mjeri zaintrigirao sarajevsku publiku. Šta mislite, zašto je to tako?  

Marciano: Da, tango je takva muzika. Ali, moram reći da imamo veoma posebnog solistu, veoma karizmatičnog. Mario nije samo virtuoz, on je kao muzičar pun strasti. Ovo nije prvi put da nastupamo zajedno, imamo mnogo zajedničkih koncerata u karijeri, i čini se da smo obojica u sebi pronašli tu strast prema tangu. Bila mi je velika želja da Marija dovedem u Sarajevo. Uvjeren sam da će uživati ne samo publika, nego i orkestar, da ćemo svi uživati u njegovoj karizmatičnoj interpretaciji. 

Radiosarajevo.ba: Kada govorimo o tangu nuevu, čini se da je dosta blizu popularnoj muzici. I vi sami ne bježite od crossovera, mnogo ste nastupali s Andreom Boccelijem, na primjer.

Marciano: Ja uvijek kažem da je to samo muzika. ne smijemo biti arogantni kao muzičari, jer i kada je Chopin svirao u salonima, to je bila improvizacija i to je bila salonska muzika. Mislim da kao muzički umjetnici trebamo biti više otvoreni svima i shvaćati muziku kao univerzalni jezik. Muziku samu po sebi trebamo uvažavati kao jedinstven žanr. Muzika je muzika - to moramo uvijek pamtiti. inače jako volim ići na džez koncerte, pratim rock i pop. Znam mnogo klasično školovanih muzičara koji su svirali i heavy metal. A i obratno, mnogo je muzičara iz rocka prešlo u klasiku. Pogledajte npr. Petera Gabriela, Stinga, Pink Floydi su napisali operu...

Radiosarajevo.ba: U tom smislu, suradnja s bh. hip-hoperom Frenkiejem je nešto što ste prihvatili s velikim entuzijazmom. 

Marciano: Da, to je bila divna ideja. To je pravi smjer za klasičnu muziku, da se otvara novoj publici. Trebamo to, apsolutno. Ozbiljni, klasični repertoar je baza, temelj svega što je dobro, od toga se počinje. Bach, Beethoven... oni su lijek za dušu. Ali, veliki orkestri trebaju imati širinu. Zato mi je drago da je Frenkie s nama i da ćemo dijeliti pozornicu. Siguran sam da će publika shvatiti šta želimo kazati. 

Radiosarajevo.ba: Sve najbolje vam želimo