Florence Hartmann za Radiosarajevo.ba: Meron je sakrio dokumente o umiješanosti Srbije u genocid

''Šešelj i ja smo pod nalogom za hapšenje''

Prva novinarka koja je izvještavala s ratišta, potom glasnogovornica ureda glavnog tužitelja u Haagu, danas književnica i novinarka, Florence Hartmann, poznato je i drago lice u Sarajevu. Za naš portal dala je ekskluzivni intervju: Kako je otkrivala zločine, kako je radila za Tužilaštvo, kako je optužena i osuđena i šta joj znači priznanje iz Sarajeva.

Razgovarao: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Gospođo Hartmann, prvo izvolite primiti čestitke. Vaša balkanska epopeja traje više od dvije decenije, i u njoj je bilo različitih momenata - od protjerivanja iz Srbije, preko zalaganja za pravdu u ratnim zločinima, do razilaženja s Haškim tribunalom, pa i procesom koji se vodio protiv Vas. Šta Vam je prvo palo na pamet kad ste saznali da ste počasna građanka Sarajeva?

Florence Hartmann: Navikla sam na kazne, ne na nagrade! Šalu na stranu, ali stvarno ne znam da li postaji priznanje ili nagrada u svijetu koja bi me više značila nego ova iz Sarajeva. Priznajem da sam se osobno već osjećala Sarajkom, ali sada zvanično je mnogo bolje! Nego, mogu li počasni građani glasati?
 
Radiosarajevo.ba: Kao novinarka, prva ste, 1992. otkrili masovnu grobnicu Ovčara, gdje su završili zarobljenici  koje su srpske snage odvele iz bolnice u Vukovaru, i kasnije izvršile masovni zločin. O tome ste svjedočili u Haagu.Da li ste, budući da ste bili i glasnogovornica glavne tužiteljice, a kasnije i optužena od tog istog suda, osjetili "sukob interesa"?  
 
Florence Hartmann: Nema tu sukoba interesa jer sam svjedočila za tužilaštvo i radila za tužilastvo. A za moje svjedočenje korištene su moje novinarske bilješke iz 1992. godine, kad sam i pronašla Ovačaru i nakon dvije sedmice o tome intervjuirala Šljivančanina. 

A što se tiče optužbe protiv mene i mog suđenja u Haagu, Bosanci imaju dobar izraz za to: „Kadija te tuži, kadija te sudi“! U mom slučaju bukvalno su me sudije Haškog tribunala (a ne tužilaštvo) i optužili i osudili. A ako već o pričamo sukobu interesa, onda se pitanje odnosi na njih i posebno na sadašnjeg predsjednika Tribunala koji je napisao i potpisao odluku o sakrivanju ključnih dokumenata za dokazivanje uloge Srbije u genocidu u Bosni! To je ono što sam iznijela u mojoj knjizi i za što sam krivično osuđena! I nakon toga pravio je pritisak da bi bio član žalbenog vijeća koje mi je izricalo konačnu presudu. Kadija!
 
Radiosarajevo.ba: Da li ste intimno, zadovoljni onim što ste postigli osobno, i općenito radom Međunarodnog suda za ratne zločine?
     
Florence Hartmann: Mogu samo reći da mi je praćenje rada Haškog tribunala i poslije rad u njemu omogućilo da ocijenim svoj novinarski rad u toku ratova u bivšoj Jugoslaviji. I nažalost, dobro smo pokrivali dešavanja, znači mogu biti zadovoljna svojom radom. Ali, to ničemu nije služilo jer do 1995. zločini su se nastavili bez da svijet ili Evropa reagira na tačne informacije koji su im novinari predočavali. 

Tribunal je bio neophodan da se pred lice pravde dovedu oni koji su počinili najteže zločine i oni koji su ih osmislili. U knjizi Mir i Kazna najavila sam da postoji rizik da se politika više i više umiješa u rad Tribunala i da ga odstrani od svog mandata - donijeti pravdu žrtvama. Nažalost, brzo nakon toga, najgori scenarij se desio i počeli su donositi neobjašnjive odluke, kao što je oslobađanje Jovice Stanišića. Da li da budem zadovoljna onim što sam postigla? Da predviđam najgore?!
 
Radiosarajevo.ba: Vaša knjiga Milošević - dijagonala luđaka (izdavač Adamić, Rijeka, 1999.) na neki je način rasvijetlila dvostruku igru Zapada u odnosu na ratove u bivšoj Jugoslaviji. Knjiga Mir i kazna (Profil, Buybook 2007.), produbila je priču o tajnim ratovima između međunarodne politike i pravosuđa. Budući da ste jedina osoba koja nije porijeklom s Balkana, a protiv nje je vođen proces možda ste najprikladnija osoba za odgovor na pitanje - ko je izdao žrtve ratova na području bivše Jugoslavije - narodne vođe ili Međunarodna zajednica? Ili se, naprosto, radi(lo) o neodvojivoj sprezi koja se, uglavnom nije pokazala efikasnom? 

Florence Hartmann: Žrtve ratova na području bivše Jugoslavije izdali su oni koji i danas izdaju žrtve na drugim područjima, u Siriji ili u Ukrajini, oni koji misle da realpolitika jedini efikasni način rješavanja stvari i da ljudska dimenzija - a to znači cijena - nije bitna. Pojavili su se novi koncepti kao što je konflikt ili postkonflikt menadžment. U tome je najbitniji menadžment, čisti menadžment. Znači, rješavanje vlastitih problema, a ne općeg problema, odnosno rata i patnje građana uhvaćenih u tim ratovima.

Radiosarajevo.ba: Moglo bi se reći da je zvanje počasnog građanina, u ovom slučaju građanke Sarajeva, u ovom slučaju otišlo u prave ruke. Možda ne bi bilo prikladno pitati "osjećate li se pobjednicom nakon svega?", budući da vas je Sud na kraju i osudio zbog iznošenja povjerljivih informacija na kaznu od 7000 eura, ali postoji li barem neka satisfakcija za to što ste četvrt stoljeća potrošili na rat i prostor koji vas se, na kraju, mogao i ne ticati. Ko je, zapravo, pobijedio? 
 
Florence Hartmann: Da li se može uopće govoriti o pobjedi kad pričamo o tim stvarima? Uz takve politike već četvrt stoljeća znam da rat može biti u Evropi - bio je ovdje, a sada je već zahvatio i Ukrajinu i potrajat će...  A drugo, jasno je da ne postoji ono "nikad vise". Ako smo odustali od svih tih obećanja, onda niko nije više na sigurnom. Razum još nije poražen, ali da bi pobijedio mora se mnogo učiniti, i to brzo. Evropa ima taj kapacitet, ali nisam više sigurna da hoće.

A oko mog slučaja napravila se velika konfuzija jer je javnosti predočeno na vrlo licemjeran način da sam odala neke povjerljive informacije, što apsolutno nije tačno. Nisam iznosila povjerljive informacije nego činjenice o tome da su se sudije Haškog tribunala dogovorile da ne primjenjuju zakon kako bi zadovoljili zahtjev Srbije da se Bosni ne daju dokumenti koji bi Srbiju mogli dovesti do toga da plati odštetu žrtvama zločina! Povjerljivo je dakle bilo samo za sudije koji su htjeli sakriti svoje nelegalne radnje. Zakonski to nije bilo povjerljivo jer je jasno da prekršaj zakona ne može biti povjerljiv! Dakle, nažalost, pravi odgovor na Vaše pitanje je da su pobjednici oni koji su uspjeli da onemoguće žrtvama da dođu do pravde!
 
A ja... Kakva pobjednica! Ja sam osuđena u Haagu, a Stanišić i neki drugi oslobođeni. Ja i Šešelj smo pod nalogom za hapšenje! Istina, on je u boljoj poziciji jer se još uvijek pravno smatra nevinim, a ja imam drugostepenu presudu da sam kriva!