Đuro Gavran, autor filma o istinitom slučaju seksualnog zlostavljanja djece

Vesna Andree Zaimović
Đuro Gavran, autor filma o istinitom slučaju seksualnog zlostavljanja djece
Screenshot / Autor Đuro Gavran u sceni iz filma "Jedna od nas"

Svako peto dijete u svom odrastanju doživi neki oblik seksualnog uznemiravanja. Zlostavljači su, u većini slučajeva, osobe bliske djetetu koje koriste poziciju autoriteta za najgnusnije radnje. O ovoj temi o koja je još uvijek tabuizirana, ne samo na Balkanu već i šire, hrabro progovara film Jedna od nas koji potpisuje hrvatski filmski autor Đuro Gavran. 

Hrabra je bila i odluka mlade žene M. kada je, odgovarajući na poziv za petnaestogodišnjicu proslave mature, svojim školskim drugaricama i drugovima poslala mail u kojem je opisala kako je za vrijeme pohađanja škole bila žrtva svakodnevnih silovanja. Strahovala je za svoj život. Nije imala nikoga kome bi se mogla povjeriti, a užas kroz koji je prolazila uvećavala je i činjenica da je njena majka o svemu tome znala, ali je zatvarala oči pred užasnom istinom. Godine su trebale kako bi otišla iz zemlje, započela psihoterapiju i slučaj predala tužilaštvu. Iz tih razloga nije se mogla vratiti u Hrvatsku kako bi prisustvovala proslavi mature. Sve je to M. napisala u svom pismu koje je, između ostalog, dobio i njen školski drug, redatelj Đuro Gavran.

Nakon svjetske premijere filma Jedna od nas koja je održana u sklopu 26. Sarajevo film festivala, razgovarali smo s autorom ovog moćnog umjetničkog djela koje otkriva stravične posljedice ljudske šutnje i preispituje odnos svakog od nas prema prisutnoj temi  pred kojom najradije zatvaramo oči.  

Radiosarajevo.ba:  Kakve je emocije i reakcije u vama proizvelo saznanje da je vaša školska kolegica bila žrtva kontinuiranog silovanja od strana bliske osobe? Na prvi pogled, takve stvari se obično ne dešavaju u našoj neposrednoj okolini?

Bio je to šok, izmiješan s osjećajem potpune bespomoćnosti. Čitaš i ne vjeruješ u to što čitaš, i ne možeš to prihvatiti. Miješaju se osjećaji ljutnje, nevjerice, sumnje, boli. Flešbekovi situacija iz srednje škole, koje sada iz ove persepktive, poprimaju sasvim novo značenje. Kriviš sebe što nisi ništa primjetio. Čudan koktel emocija i osjećaja slabosti. Nakon tog prvotnog šoka, koji te zakuca za zemlju i ne da ti disati neko vrijeme, kod mene se pojavila potreba da nešto napravim.

Radiosarajevo.ba: Kroz film ste, između ostalog, željeli prikazati i kako okolina reagira na slučajeve seksualnog zlostavljanja djece, a mogli bismo reći i inače na slučajeve silovanja. Postoji čitava lepeza mehanizama preispitivanja, sumnje, poricanja... U filmu to ilustrirate replikama koje sudionici ponavljaju, tipa - je li mogla to izmisliti... ne možeš vjerovati. Kako tumačite postojanje tog nevidljivog zida?

Gavran: Suočavanje s postojanjem seksualnog zlostavljanja kod djece je toliko bolno da smo, kako bi si olakšali, stvorili sliku da taj problem ne postoji ili ga adresirali na neku nepoznatu daleku adresu. Ali on je tu, u našoj neposrednoj blizini. Prisutan je u našem društvu u Hrvatskoj, Europi, svugdje. Statistike su neumoljive i govore da je svako peto dijete pretrpjelo neki oblik seksualnog nasilja. Čak i kada čujemo statistiku, opet nam je lakše posumnjati u nju nego ju prihvatiti. Zato ne čudi podatak da je žrtvi u prosjeku potrebno 13 godina da progovori. To je posljedica toga što smo mi kao roditelji, staratelji, skrbnici, odrasle osobe, zapravo potpuno nespremni da budemo podrška djetetu kada ono skupi hrabrosti i pronađe najbolji trenutak da nam se povjeri. Nama je toliko teško povjerovati da je tako nešto moguće (to je naš obrambeni mehanizam) da i kad smo u situaciji da nam se netko, povjerava mi ne možemo suspregnuti osjećaj nevjerice. I onda se pitamo zašto djeca šute? Šute jer nemaju kome reći. Znaju da im onaj kome se povjere neće povjerovati. Stravična je spoznaja da mnogi zlostavljači ulaze u ovakve oblike kaznenih dijela, ohrabreni činjenicom da djetetu ionako nitko neće vjerovati. Tako je na žalost u većini slučajeva, a oni koji jednom nalete na zid i neprihvaćanje, ostaju vječno sami sa svojom traumom.

Scena iz filma

Screenshot: Scena iz filma "Jedna od nas"

Radiosarajevo.ba: Živahni dijalozi u prvoj polovici filma prepuni su seksualnih aluzija - u našoj kulturi seksizam se često i rado koristi kao dosjetka, vic. Kako tumačite taj ambivalentni pristup - s jedne strane smo skloni posezanju u seksizam u relaksiranim situacijama društva u kafani, i istovremene nespremni da se suočimo sa stvarnim situacijama seksuaslnog zlostavljanja.

Gavran: Pa točno to, u našem je društvu seks vic, dosjetka i to u najvećoj mjeri rezervirana za muškarce. Nemamo zdrav odnos prema seksu kao društvo pa ne možemo prihvatiti niti postojanje devijacija. O seksu se ne razgovara u obitelji, među partnerima. Ne odgajamo djecu o tome kako se zaštititi, kako se zdravo odnositi prema sebi i svom tijelu. Ne učimo djecu, još dok su jako mala, da je u redu reći ne i da nitko ne smije narušavati njihov tjelesni integritet.

Mi smo tako odrastali, a i naša djeca tako rastu - sa seksom koji je obavijen velom tajne. Kroz odrastanje djeca shvaćaju da je to nešto što je važno, ali i dalje nemaju nikakvo zrelo vodstvo i usmjeravanje, jer se u našoj kulturi o seksu ne razgovara. Pa se, umjesto da razvijaju međusobne odnose i seksualno i emotivno sazrijevaju, adolescenti sa seksom zezaju, međusobno se provociraju. I onda to ostaje jedini obrazac komunikacije o seksu i kad odrastu. Šala, seksisam, provokacija, sram, posramljivanje gotovo su jedini oblik komunikacije o seksu u javnom prostoru. I to što vidimo u javnom prostoru, taj vic, nije znak otvorenosti, to je dokaz naše zatvorenosti, naše nemogućnosti da se suočimo s problemom, našeg neznanja. Mi ne znamo dovoljno, mi nismo odgojeni da budemo odgovorni, da reagiramo na pravilan način prema zlostavljanoj ženi, prema djetetu koje je žrtva seksualnog zlostavljanja. To je ista strana medalje. Zatvaranje očiju prema svemu s čim se ne znamo nositi. Ignorancija.

SCena iz filma

Screenshot: Scena iz filma "Jedna od nas"

Radiosarajevo.ba: Na koji način ste zapravo realizirali ovaj dokumentarac? Doima se poput napete pozorišne predstave sa uvjerljivim glumcima i sjajnim dijalozima. Kako ste to tehnički izveli? DA li ste sudionike filma unaprijed pripremali i na koji način ste snimali?

Gavran: Pismo smo dobili neposredno pred godišnjicu mature. Ta se godišnjica nije održala, a sljedeće godine ja sam je organizirao kako bih snimio film. Kolegama sam objasnio generalni koncept - da ćemo se naći, kao što bismo se našli i da se film ne snima, da ću ja snimati, ali da nikome neću postavljati nikakva pitanja. Rekao sam da me zanima na koji ćemo način mi iskomunicirati to pismo. Objasnio sam im da će na početku dobiti mikrofon na sebe i da su nakon toga slobodni.

Nisam se trudio sugerirati im da ne gledaju u kameru ili snimatelje jer to je gotovo nemoguće u tako malom prostoru. Snimali smo s tri kamere i petnaest mikrofona. Pronašao sam restoran koji mi se scenografski jako svidio i u kojem smo morali napraviti samo male korekcije sa rasvjetnim tijelima. U drugom dijelu prostorije imali smo tonski pult. Dakle film je snimljen u jednom danu, ali smo ga zato montirali i finalizirali u postprodukciji pune tri godine.

Napetost koju spominjete je okosnica cijelog filma i na njoj smo, u montaži i kasnije u dizajnu i miksu zvuka, dugo radili. Htio sam prenijeti svoj osjećaj s te večere. Sjedimo, pričamo, pijemo, pijemo, pijemo, vrtimo se u krug, ali ne možemo spomenuti to pismo.

Radiosarajevo.ba: Sa filmom ste pokrenuli i kampanju čiji je sastavni dio i web stranica jednaodnas.com . Šta je cilj kampanje?

Gavran: Cilj kampanje je podići svijest o problemu seksualnog nasilja nad djecom u društvu, odnosno prihvatiti njegovo postojanje. Kombinacijom edukacije kroz web stranicu i filma s druge strane želim otvoriti medijski prostor za ovu temu. Želim da počnemo razgovarati. I da istovremeno postoji neki prostor pa makar i virtualni, na kojem se mogu susresti žrtve, roditelji i profesionalci koji rade s djecom. Mjesto gdje svi oni mogu doći do osnovnih informacija i odgovora na neka od pitanja koja ih muče. Htio bih stvoriti mogućnost da svi skupa nešto naučimo, mogućnost da postanemo pojedinci koji neće okrenuti glavu i gurnuti sve pod tepih, koji neće djetetu reći da je bolje da to ostane unutar obitelji i da o tome nikome više ne govori.

Okosnica kampanje će biti projekcije za maturante po Hrvatskoj koje planiramo u sljedećem distribucijskom ciklusu, gdje im uz projekciju filma želim ponuditi razgovore u kojima će uz mene biti i stručna osoba koja im može odgovoriti na neka konkretna pitanja.

SCena iz filma

Screenshot: Scena iz filma "Jedna od nas"

Radiosarajevo.ba: Na koji način je rad na filmu i smontiran film doživjela vaša prijateljica M. čija ispovijest je bila pokretač cijelog projekta?

Gavran: M. je od početka prihvatila moju ideju za fim i bila podrška u procesu nastajanja. Prvo je vidjela trailer koji ju je poprilično uzdrmao, zatim godinu dana kasnije i grubi šnit filma. Grubi šnit smo gledali svi skupa, svi mi koji smo bili na večeri skupa s njom, ali ona je bila na skajpu. Ponovo joj je bilo teško gledati, ali je bilo lijepo iskustvo kada smo kao razred svi skupa pogledali film. Tada je rekla koliko se divi svim kolegama koji su pristali na snimanje i koji su se javno izložili za neko više dobro. Pred samu premijeru smo se ponovo čuli i rekla je da je ovaj film za nju imao zacjeljujuć efekt.

Radiosarajevo.ba: Na kraju poruka za sve nas - svako peto dijete je suočeno s nekim obilikom seksualnog zlostavljanja, a tako rijetko i tako površno se o tome govori. Kako prepoznati, kako pomoći?

Gavran: Za razliku od fizičkog nasilja, seksualno nasilje nad djecom ima puno manje vidljivih tragova i zato je bitno da smo povezani sa svojom djecom kako bi mogli primijetiti promjene u ponašanju koje su vrlo često indikator da se nešto nepoželjno događa djetetu, a da ono ne zna kako to iskomunicirati riječima. Na primjer dijete se povlači u sebe, ne želi razgovarati, roditelji znaju primijetiti da lošije spava. Ako je prije radosno odlazilo u školu, sada uopće ne želi u školu. Ako je prije stalno bilo na internetu, sad uopće ne želi na internet ili je pojačano na internetu ukoliko je npr. nasilje koje se odvija na internetu. Kod manje djece se zna vidjeti i regresija, da ponovno mokre u gaćice, da počinju tepati, mucati... U svakom slučaju bitno je da vidimo da nešto što je prije bilo normalno, sad se mijenja. Vrlo je teško za zlostavljanje odrediti neki specifičan znak.

Pomoći možemo tako da prihvatimo postojanje i razmjer problema, kako pojedinačno, ako se osobno nađemo u toj situaciji, tako i generalno kao problema u društvu i da bezuvjetno stanemo uz dijete kada nam se povjeri. Nije na nama da prosuđujemo da li je to što nam je dijete reklo istina, već je na nama da prijavimo kazneno djelo i budemo djetetu bezuvjetna podrška u zahtjevnom procesu koji je ispred njega.

Do kraja trajanja Sarajevo film festivala, ovaj film možete pogledati na platformi Ondemand  

Jedna od nas TRAILER from pipser on Vimeo.

Jedna od nas, režija Đuro Gavran, 2020.

Na proslavi petnaestogodišnjice mature kolege iz razreda prisjećaju se srednjoškolskih dogodovština. Kako večer odmiče, sljedovi hrane i pića se nižu, razgovori su sve otvoreniji, ali jednu temu s nelagodom izbjegavaju, sve dok ih alkohol ne ohrabri da započnu razgovor o šokantnom pismu koje su svi primili. Pismu u kojem njihova kolegica iznosi svoju mučnu ispovijed o brutalnom zlostavljanju koje je proživljavala kao dijete i srednjoškolka.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Povezano

/ Najnovije