Draško Adžić: Bilo bi zanimljivo od dizajnera zvuka zatražiti da napravi mjuzikl ili operu

Repertoar Scene MESS Internacionalnog teatarskog festivala MESS, ljubiteljima i ljubiteljicama teatra je pružila predivnu priliku da gledaju predstavu Mali mi je ovaj grob po istoimenoj drami Biljane Srbljanović, u režiji Dine Mustafića.

Hamdija Salihbegović i Nedžad Merdžanović: Šta zapravo znači stvarati muziku za pozorišne predstave?

Damir Imamović: Bilo nam je važno uvesti ljude u magični, kultni svijet Karima Zaimovića

Dušan Vranić: Kad se uši i prsti dogovore, muzika preseli na CD

Priča o Sarajevskom atentatu i implikacijama tog čina na općem i ličnom planu, s fokusom na značaju borbe za slobodu, revoluciju i mladost, realizirana je u koprodukciji Hartefakt fonda, Bitef teatra, Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, kazališta Ulises s Briona i Testament filma iz Beograda. 

Februarski repertoar Scene MESS u znaku je autorske muzike, a nju je u predstavi Mali mi je ovaj grob kreirao Draško Adžić.

Kompozitor Draško Adžić pojašnjava kakav je njegov pristup komponovanju muzike za pozorišne predstave.

"Onaj koji bi se najpribližnije mogao opisati kao slobodna kompozicija. Kada su rediteljski zahtjevi isključivi jedino u smislu smjernica, indikacija i ciljane atmosfere. Tada je najmanje predvidljivo šta će biti rezultat.

Krajnje reprezentativne manifestacije dizajna zvuka i komponovanja muzike su na nivou percepcije i sadržaja toliko međusobno udaljene da jasno postoji distinkcija šta je striktno muzička, a šta zvučna struktura. Školska definicija muzike podrazumjeva da unutar same njene građe postoje melodija, harmonija i ritam. Dizajn zvuka ne barata tim činiocima i nije im podređen.

Tačno je da se oštra granica između dizajna zvuka i komponovanja muzike ne može sa pouzdanošću povući, a to je zahvaljujući obilju novih, sve dostupnijih tehnoloških sredstava i pluralizmu izraza. Tačno je, također, i da se u (veoma) rijetkim mudrim i uspješnim slučajevima ta granica dodatno zamagli te muzika zvuči kao odličan dizajn zvuka ili dizajn zvuka kao odlična muzika. 

Iako posljednjih godina postoji opća tendencija da se ova dva pojma ultimativno sjedine kao ekvivalentni, meni je ipak nepoznat razlog iz kojeg taj fenomen i dalje opstaje. Bio bi odličan eksperiment od klasično školovanog kompozitora zatražiti da napravi cjelovečernji soundscape - u istoj mjeri u kojoj bi bilo zanimljivo od dizajnera zvuka zatražiti da napravi mjuzikl ili operu", pojašnjava Adžić.

A koji je bio najčudniji ili najspecifičniji zahtjev da nešto iskomponuje?

"Jednom prilikom je bilo neophodno da promijenim cjelokupnu muziku za predstavu dva dana uoči pretpremijere, a zahtjev je bio da iskomponujem i snimim 80 minuta muzike za klavir", prisjeća se Adžić.

Brojni su primjeri muzike za koju on vjeruje da bi mogla biti odlično iskorištena u predstavi. Za Adžića - Ligeti je neiskorišteno blago. 

Onda tu je i Berio. 

Pa čak i Bartok, za one koji imaju strpljenja.

A i nešto novije. 

Kada opisuje najdražu muziku za predstavu, Adžić kaže kako je perkusija u ovoj numeri mikrofon u koji glumac udara dlanom. 

"Uz reverb i delay (i verovatno još nešto) i sve snažnijom gradacijom (koja na ovom snimku nažalost ne postoji) dobija se zaglušujuća buka koja na neodoljiv način dopunjuje “mellow” izraz vokala i zvuk gitare", zaključuje on. 

Pogledajte.