Dario Džamonja: Sam u Sarajevu

Ime Dario Džamonja jedno je od najznačajnijih u bosanskohercegovačkoj novinarskoj i književnoj sceni. Svojim jedinstvenim stilom dodirnuo je mnoge koji su u njegovim djelima pronalazili utočište, a sam je svoje vječno utočište našao prerano. Rođen je na današnji dan, 18. januara 1955. godine u Sarajevu, gradu koji ga je obilježio, inspirirao i kojem se uvijek vraćao, čak i onda kada je odlazio iz njega. Umro je 15. oktobra 2001. godine.

Danas vam donosimo njegovu priču, naziva Sam u Sarajevu. Uživajte:

Neke davne godine, u nekom drugom životu bio sam na Tjentištu s buljukom “mladih stvaralaca”. Sanjao sam da postanem ovo što sam sada, a pojma nisam imao da će mi se snovi tako okrutno ispuniti. Družio sam se ponajviše sa Slobodanom Blagojevićem. U džuboksima se mogla čuti samo “ćirilica” (isti slučaj je bio i sa razglasom u “radnoakcijaškom” naselju), a Slobodan je na kasetama imao sve Stonese, Floyde, Dylana … Pili smo gin-tonic: ja sam pio gin, a on tonic.

Nekih mjesec dana poslije toga mi se javio iz Amsterdama. Razglednica je bila adresirana: DACO – SARAJEVO.

U subotu sam primio pismo iz Amerike. Adresirano je: DARIO DŽAMONJA, 71000 SARAJEVO, BiH, Europe. Čitam ga i ništa mi nije jasno: žena mi piše o rođendanu naše kćerke koji je bio 28. maja!?

Pogledam pečat, a tamo “neki datumi juna”. Malo bolje pogledam kovertu i vidim drugi pečat “Misssent to Sri-Lanka”, što će reći da je pismo pogrešno upućeno na sasvim drugi kraj svijeta, da je putovalo nazad u Ameriku da bi se tamo neki poštanski službenik sjetio da postoji Bosna, da postoji Sarajevo i da se nalazi u Evropi.

Dakle, naše četiri godine “slave” su nepovratno prošle – nema nas više na CNN-u, na naslovnim stranicama Newsweeka, Timea; iščiljeli smo iz sjećanja i srca svijeta.

Za našu “slavu” možemo kriviti naše neprijatelje, ali smo zaborav sami sebi udesili.

Iste subote je bila godišnjica smrti dragog prijatelja Mladena Paunovića, u petak je bila komemoracija Dubravku Brigiću, danas je osam godina kako sam se oprostio od duše čovjeka zvanog Hamić, primiče se godišnjica Vuksanove smrti, samo u par proteklih nedjelja sam saznao da se moj vječno nasmijani prijatelj Račo zvao Arslan – nije mi on to rekao, nego njegova (opet nasmijana) smrtovnica u novinama; Major je takođe završio svoja lutanja…

Bože, ostajem li ovo ja sam u Sarajevu?

Dok zavodnička visina mami u svoj zagrljaj, zvoni telefon i javlja mi se komšija Boro i pita me šta radim.

“Jebiga, sad ništa. Baš sam kontao kako da se koknem kad si ti zvao… Svrati na rakiju .”

Telefon ponovo zvoni, a na liniji je Mirza:

“Je li to Patak?” (Njegova kćerka Senka me prozvala Patak Dačo.) “E, ti si, Mirza. Zoveš li iz ateljea ili iz kuće? Svrati na piće, doći će i Boro.”

Simon i Garfankel pjevaju Scarborough Fair, a ja više nisam sam – praznina se polagano puni sa svakim pozivom: zove Paša i pita me kad ću mu vratiti usisivač. Predlažem mu da mi ga proda (jeftino) a da ga on onda od mene posuđuje kad mu zatreba; blagi glas mog očuha iz Holandije sav drhti od radosti, a majka mi ponavlja svoju (već legendarnu) rečenicu da ja “samo ne pijem i sve će biti u redu.”

To mi je govorila i u ratu, pa sam, kad god bih naguzio pivo, osjećao krivicu dok su granate padale okolo; Mensud Kečo me zove i pita me treba li mi sto i video… Odgovaram:

“Jok! Tebi treba.”

“Ma, jebi se – da meni treba, ne bih ti nudio.”

…Biljana Grahovac me “moli” da skupim prljavi veš da joj ga donesem oprati; Pimpek ima nekih ploča za mene; Amela je odvojila ćilim; Jana pita kako mi radi pegla; Nail me zove da ljetujem u Orebiću.

A, onda dolazi biber po pilavu: taj glas koji sanjam:

“Hi, tata.”

Počinjem mucajući plakati…

“Što plačeš tata?”

“Ne plačem, sine Nevena… nešto mi je uletilo u grlo.”

“Tata, imam li ja gdje kod tebe spavati kad dođem u Sarajevo?”

“Sine, imaš sve.”

“O.K. See you soon, tata.”

“Kad dolaziš, sine?”

“Kad dođem... A, da te još nešto pitam: živiš li ti sam?”

“Ne živim više.”

* * *

Došla je Nevena u pratnji stjuardese. Velika je to sad cura i ne mogu je više podići u naručje. Donijela mi je šteku “Camela”.

S aerodroma se vraćamo taksijem. Pokazujem joj njenu sobu:

“A, gdje ćeš ti tata spavati?”

“U drugoj sobi.”

”Ali nema kreveta?!”

“Ma, znaš, sine... mene boli kičma i bolje mi je spavati na podu…”

Pokušavam spavati, ali se svako malo dižem s poda, idem u njenu sobu i gledam je kako diše, kako je obraz podbočila rukom, kako je zgurala deku, kako joj noga visi preko ruba kreveta, kako na stoliću drži neku moju pradavnu sliku, kako su joj se po čelu nakupili znojni biseri i ja ih dahom hladim…

Sviće, a ja sam još uvijek budan: neka – biće vremena za san. Za san nikad nije kasno.