Dan kad je Jugoslavija slavila svog nobelovca - Ivu Andrića
Desetog dana mjeseca decembra 1961. godine, Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Baš na današnji dan prije mnogo godina, Jugoslavija je slavila svog nobelovca.
Bio je uspješni diplomata Kraljevine Jugoslavije, velikan evropske književnosti i intelektualac čije djelo danas neki žele osporiti.
Djetinjstvo provodi u Višegradu, gdje je završio osnovnu školu. Godine 1903. upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju (od koje su 1922. godine nastale današnje Prva i Druga gimnazija), a studij slavenske književnosti i historije pohađa na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu te Gracu u kojem 1924. godine brani i doktorsku disertaciju na temu Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine.
"Čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga." - Ivo Andrić, Wikicitati
Tačno 50 godina od svog prvog pojavljivanja u književnim vodama (1911.), kada je u časopisu Bosanska vila objavljena njegova prva pjesma U sumrak,
ovaj Travničanin postaje dobitnik najprestižnijeg priznanja u domenu
književnosti. Radi se, naravno, o Nobelovoj nagradi koja mu je 1961.
godine uručena za roman Na Drini ćuprija, kao i za cjelokupni dotadašnji rad na "historiji jednog naroda".
U obrazloženju je stajalo da "njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz historije svoje zemlje".
Iz širokog opusa književnog Andrićeva stvaralaštva izdvojit ćemo samo neka, ona najpoznatija djela: romani Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Prokleta avlija, Omer-paša Latas (nedovršen), zbirke pripovjedaka Nemirna godina, Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi, Deca, Kuća na osami, putopisi i skice Staze, lica, predeli, meditativna proza Znakovi pored puta, Eseji, kritike, članci, Sveske...
Djela ovog nobelovca prevedena su na tridesetak jezika, a sve lirske
pjesme, koje za njegova života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene
su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom Šta sanjam i šta mi se događa.
Zanimljivo je pomenuti i to da je upravo Andrić bio prvi potpisnik Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom književnom jeziku.
Diplomatska karijera
Andrić je imao i veoma uspješnu diplomatsku karijeru. Najprije je bio postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je proputovao skoro cijelu Evropu, radeći desetak godina kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu, Gracu, Marseilleu, Parizu, Madridu. Nakon toga bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi.
"Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lahko gube
strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu." - Ivo Andrić,
Wikicitati.
Između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i vanrednog poslanika jugoslavenske vlade u Berlinu. Po
izbijanju rata, zbog neslaganja s vlastima u Beogradu, podnosi ostavku
na mjesto ambasadora, a za vrijeme Drugog svjetskog rata živi povučeno u
svom stanu u Beogradu. U tom periodu i stvara svoja najbolja djela,
koja će kasnije doživjeti svjetsku slavu. Kasnije postaje član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.
"Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabre." - Ivo Andrić, Wikicitati.
Dana 13. marta 1975. godine Vojnomedicinska akademija u Beogradu je saopćila da je Andrić preminuo u 1:15, a u času smrti imao je nepune 83 godine. Posljednje zapisane riječi ostavio je u svojoj bilježnici gdje je stajalo: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..."
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.