Damir Imamović: Povratak autorske muzike u bh. teatar
Damir Imamović je jedan od rijetkih domaćih muzičara koji radi muziku za teatar. Nakon predstava ''U traganju za bojom kestena'' u produkciji Mostarskog teatra mladih i ''Lasica'' u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta, obje u režiji Stevana Bodrože, od 13. aprila njegova je muzika sastavni dio predstave Narodnog pozorišta Sarajevo ''Kad bi ovo bio film'', autora Almira Imširevića, u režiji Dine Mustafića.
U posljednje vrijeme svjedoci smo povratka autorske muzike u bh. teatre i vrlo uspješne saradnje već etabliranih muzičara i pozorišnih redatelja, pa smo tako u predstavi ''Radnička hronika'' , imali priliku čuti muziku banjalučkog benda SOPOT, a za predstavu ''Sumnja'' muziku je radio Draško Adžić. Ove saradnje su bile i povod za razgovor sa Damirom Imamovićem.
Razgovarala: Asja Krsmanović za bhTeatar
bhTeatar: Najaktuelniji rad je muzika za predstavu ''Kad bi ovo bio film''. Ovo je već treći put da radite autorsku muziku za teatar. Šta je to što vas privlači ovoj vrsti izričaja?
IMAMOVIĆ: Volim pozorište. Još od ratnih dana Kamernog teatra, SARTR-a... Iako možda zvuči prejednostavno i patetično – tada je pozorište bilo egzistencijalna potreba i onaj ko je išao u pozorište na rubu opstanka zna šta pod tim mislim. Nekako vjerujem da sam pozorište isprva upoznao u možda najparadoksalnijoj njegovoj formi: kada je gotovo potpuno bila izbrisana ona ''kao da'' zavjesa za većinu komada koji su se tada izvodili. Možda zbog toga danas većinu rediteljskih pokušaja da naruše ''kao da'' granicu između pozorišta i realnosti doživljavam kao banalnost. Sama ideja da danas radom na muzici mogu učestvovati u čaroliji pozorišta vrlo mi je uzbudljiva. Pozorišni izričaj te prilično protrese kao muzičara, natjera da budeš u funkciji, malo ti skreše samodovoljnost koja je kod muzičara česta. Sve to je vrlo produktivno i zbog toga se nadam da ću mnogo raditi u pozorištu.
bhTeatar: U predstavi ''U traganju za bojom kestena'', muzika je u stalnom dijalogu sa dešavanjima na sceni, te nije samo nadgradnja scenskih zbivanja, već je i sama svojevrstan akter predstave, gotovo dramski lik. To je ujedno bilo i vaše prvo iskustvo u kreiranju muzike za teatar. Kakva su bila vaša iskustva u ovom procesu?
IMAMOVIĆ: Stevan Bodroža je tu odigrao presudnu ulogu za mene. Imao je puno povjerenje u mene i onda se upustio sa mnom u jedno građenje koje nema nikakve veze s onim što ja inače radim. Ta muzika je prilično različita od sevdaha, ne zasniva se na konkretnim temama/pjesmama već više pokušava biti akter u široj priči. Također, izvodio sam je na električnoj gitari. Sve to bilo je vrlo poticajno. Mislim da je ta predstava imala vrlo zahvalan povratni utjecaj i na sevdah koji sviram. Pogotovo tu mislim na osmišljavanje instrumentalnog izraza u sevdahu.
bhTeatar: U čemu se razlikuje kreativni proces stvaranja muzike za teatar, od muzike koju inače stvarate?
IMAMOVIĆ: Mislim da je glavna razlika u onome što sam spomenuo ranije: o ulozi koju muzika mora imati. Kad radim aranžmane za moje projekte ili biram i pišem pjesme, vodim se jedino nekom načelnom idejom žanra sevdaha. Naime, i o žanru se treba misliti, i na žanru se mora raditi kao i na pojedinim pjesmama. Kada je u pitanju pozorište, vodilje su puno konkretnije: tekst, ideja reditelja, dramaturga, glumačka igra, mogućnosti pozorišta. Ponekad, ali samo ponekad, za to je potreban upravo sevdah. Npr. u predstavi Stevana Bodrože ''Lisice'', po tekstu Bojane Mijović, u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, aranžirao sam nekoliko sevdalinki iz repertoara čuvene Ksenije Cicvarić. Otpjevao ih je izvrsni mladi pjevač Božidar Vrećo, a saksofon je svirao Timur Sijarić. Predstava na kojoj sada radim nešto je potpuno drugačije.
bhTeatar: Iako je muzika u teatarskom izričaju uvijek bila veoma važna komponenta, u bh. teatru se dosta dugo svodila samo na odabir već postojećih muzičkih numera koje se onda inkorporiraju u tkivo predstave. U posljednje vrijeme ponovo se u bh. teatar počinje vraćati autorstvo u ovom polju. Da li mislite da će se ovaj pozitivni trend nastaviti, ili je riječ samo o incidentima?
IMAMOVIĆ: Mislim da kao scena imamo sreće da su i autori/ce u pozorištu sve smjeliji i upuštaju se u kreativne rizike. Autorska muzika je samo jedan od njih. Vidite u čemu je jedan od problema - najčešće kreativni proces mora računati sa postojećim stanjem, i MTS-a i ljudstva. Dakle, ako postoje kompozitori/ke i interesantni muzičari/ke, onda će i reditelji/ce da im traže autorsku muziku. Recimo, pozorištarci mi se uglavnom žale da bi oni radili više s autorskom muzikom, ali jednostavno ne poznaju mnogo ljudi koji rade interesantne stvari. Teško je očekivati da će te neko zvati za pozorište, a poznaje te kao pratioca turbo folk zvijezda, a preveliki broj ljudi koji se kod nas bave muzikom sanja više o brzoj zaradi nego o dobroj muzici.
bhTeatar: Za razliku od prve predstave za koju ste radili muziku i koja spada u domen poetske drame, vaš zadnji rad je onaj za predstavu ''Kad bi ovo bio film'', zasnovanu na tekstu Almira Imširevića, čija je tema opsada Sarajeva. Koje su odlike vašeg autorskog pristupa toj temi, unutar ove predstave?
IMAMOVIĆ: Almir Imširević i Dino Mustafić umjetnici su koji misle onako kako svaki vrijedan umjetnik mora misliti - kao kosmopolite. Iako su jako ukotvljeni u lokalni kontekst, i jedan i drugi dišu punim plućima svih svjetskih šuma. Zbog toga mi je bilo neobično važno odgovoriti muzikom koja izvodi auditivni aspekt predstave na jednu univerzalnu ravan. Koncept muzike sam ispregovarao s Almirom (koji je i dramaturg predstave) i sa Dinom Mustafićem koji je, kao reditelj – glavni čitač teksta. Radi se o muzici koja nastoji pratiti Almirovu polireferencijalnost, muzici koja nastoji oneobičiti tekst, likove, prostor u kojem se sve dešava. Muziku izvodi bend uživo i to bend sastavljen posebno za ovu priliku: Ermin Čalkić (vokal), Belma Šarančić (harmonika), Irfan Tahirović (perkusije) i Belma Alić (čelo). Dinin koncept je da scenski elementi istražuju različite mogućnosti teksta i da pobjegnemo od realizma u kojem se o ''našoj'' stvarnosti najčešće govori. Mislim da je to predivno jer se upisuje u jednu izuzetno vrijednu tradiciju čitanja Imširevića u stvarnom vremenu nastajanja teksta, tradiciju koju je Imširević sjajno započeo s Alešom Kurtom koji je režirao kultni Imširevićev tekst ''Kad bi ovo bila predstava''.
bhTeatar: Šta mislite o stanju bh. teatarske produkcije?
IMAMOVIĆ: S obzirom na to da imamo nekoliko izuzetnih reditelja/ica i sjajnih glumaca/ica iz nekoliko generacija, mislim da nam produkcija nije baš sjajna. Glavnu odgovornost za to snose uprave pozorišta koje ne umiju misliti van provincijalnosti ''našeg stanja'', koje ne umiju praviti internacionalne projekte. Pod ''internacionalne'' ne mislim na trivijalnu logiku etničkog miksa nego na umjetničke domete koji bi po značaju prevazilazile lokalne okvire. Previše je kompromisa sa lokalnim ne-uvjetima, sa vanumjetničkim razlozima, rodbinskim, drugarskim, partijskim i drugim linkovima koji programiraju lokalnu scenu. Zbog tog odsustva vizije, svako bh. pozorište je nekako isto, nijedno nema prepoznatljivu politiku, estetiku, žanrovsku usmjerenost, izdiferenciran identitet. U naoko ''ljevičarskom'' pozorištu možeš sresti gotovo pa ''desničarsku'' predstavu i obratno. Ipak, vjerujem u bh. pozorište i kao gledalac jedva čekam svaku novu produkciju. Samo, kao i u svemu, moramo biti puno ozbiljniji.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.