Chris Dercon za Radiosarajevo: Ne očekujte da će vašu sreću stvarati država
Samo trećinu neophodnog budžeta (koji inače iznosi 27 miliona funti) znamenita londonska Tate Modern galerija dobija od države. Iako je brojčano najposjećenija galerija na svijetu, sa svojih 5,3 miliona posjetilaca godišnje (koji stalnu postavku mogu vidjeti besplatno!), i Tate kao i sve druge kulturne institucije u Velikoj Britaniji, primorana je da se za ostale dvije trećine troškova - snađe sama.
Već tri godine na čelu ovog muzeja je Chris Dercon, historičar umjetnosti, kustos i karizmatični mislilac u kulturi. "Nemojte očekivati da će vašu sreću stvarati država" - jedna je od njegovih omiljenih rečenica. Smatrajući da kulturnu infrastrukturu ne čine zgrade već mentalna infrastruktura, Derconovo upravljanje čuvenom galerijom postalo je primjer izvrsnosti.
Iz čega se finansiraju preostale dvije trećine troškova? Trećina prihoda dolazi iz privatnih donacija, sponzorskih paketa i brojnih projekata, dok preostal trećina prihoda dolazi od prodaje postera, suvenira, knjiga, ulaznica za specijalne izložbe (ulaz u ovaj veličanstveni muzej je, kako rekosmo, besplatan) gostujućih predavanja, kao i od uspješnog rada caffee bara i restorana koji kipe od posjeta.
Zahvaljujući teatarskoj kompaniji East West Centar i njenom direktoru Harisu Pašoviću, te uz pomoć Britanskog savjeta i Ministarstva civilnih poslova BiH, Chris Dercon je protekla dva dana proveo u našoj zemlji. Osim što je razgovarao sa brojnim djelatnicima u kulturi i upoznao naše kulturne potencijaleza koje tvrdi da su neiscrpni, ovaj savremeni guru održao je predavanje u zgradi Parlamenta BiH. Njegov motivirajući govor pod nazivom 'Sve se može promijeniti' bio je otvoren za javnost, a prisustvovalo mu je oko 300 slušalaca zavaljenih u udobne skupštinske fotelje.
"Prvi put pričam u parlamentu", kaže Dercon, "ali to ima smisla jer evo, konačno su političari kulturu počeli uvažavati ozbiljno". Njegova krunska teza da "bez kulture imamo još manje" zaokružila je jednosatno predavanje kroz koje nam je prikazao na koji način su muzeji, od svetih hramova u kojima se čuvaju relikvije, danas u svijetu postali samoodrživa živahna mjesta susreta, inspiracije, kontemplacije i razmišljanja, zaboravljanja i pamćenja, inspiracije i motivacije, učenja i stvaranja, te nadasve kvalitetno provedenog vremena.
Nakon predavanja, Chris Dercon je dao intervju za Radiosarajevo.ba na čijem sam početku ljubazno zamolila da uslikamo "selfie". Rado pristavši na to, ispostavit će se da ovaj mislilac i o selfijima ima svoj stav.
Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba: Da li možemo ili trebamo uspješne muzeje danas posmatrati kao pop-kulturu?
Dercon: Muzeji su danas apsolutno pop-kultura, ali to se nije desilo preko noći. Tokom šezdesetih i sedamdesetih muzeji su dobili na svom značaju i ja mislim da se to desilo paralelno sa akumulacijom potrošačkih dobara, sa trendovima koji su promovirali ideju 'jednom se živi'. Dok u svakodnevnom životu živimo za ovdje i sada, muzeji su, pak, mašine gdje istovremeno možete živjeti u prošlostim sadašnjosti i budućnbosti.
Muzeji su, takođe, mjesta koja vam dozvoljavaju da mislite ono što ne smijete ni pomisliti u stvarnom životu. To može biti i nešto nedoživljeno, nepoznato, ljutnja, halucijacije. Muzeji vas ne zamaraju pitanjim – dobro, a šta ti misliš o ovome, muzeji vam danas ne govore više ni što trebate misliti, muzeji su danas slobodni prostori koji postaju parlamentarniji i od samog parlamenta. Muzeji zaista postaju mjesto za 'demos'. Tu možete raditi što želite i misliti što želite, doći i otići... dakle muzeji jesu masovni mediji ali još uvijek nam nisu poznata pravila i zakoni tog mass medija. Znamo tek mali dio – to da nam muzeji nude kontradikcije i paradokse, da se u njima sukobljavaju prošlost i sadašnjost...
Znamo i to da su muzeji mjesta za susrete – Wudy Allen je, recimo, rekao da je muzej idealno mjesto za ljubavni sastanak. Muzej je jedino mjesto na svijetu gdje možete posmatrati ljude kako nešto posmatraju. Ukoliko biste u javnom prijevozu buljili u nekoga mogli biste biti privedeni zbog narušavanja privatnosti. Dakle, muzeji su i teatar, u kojem smo mi glumci koji razmišljaju o sopstvenim odnosima prema određenim objektima... gdje razmišljamo o odnosima prema ostalim ljudima koji su došli u isti muzej.
Dakle muzeji jesu postali popularni. Da li su postali izraz pop kulture – još nisam siguran, ali da su toliko popularni i moćni, u to sam siguran. Oni su toliko različiti od ostalih medija da muzeji čak ne plaćaju ni danak internetu. Znate, kaže se da je sve dostupno na internetu, i to je tačno. Ali u muzejima više nije pitanje šta prikazuju, već kako. I najčešće je to potpuno drugačije nego na internetu.
I tako polako dolazimo na područje koje se zove urednik, kustos, jer imamo toliko toga što želimo prikazati, toliko je objekata oko nas... i mi najednom želimo znati kako su ti objekti povezani međusobrno – u tome je poenta magije. Ali, što je najzanimljivije, mi nismo jedini kojima je ta usluga kustosa odnosno urednika potrebna. Zara, Ikea, H&M imaju isti problem – oni moraju imati nekoga ko će im napraviti red u onome što prikazuju. Muzeji rade isto. Muzeji su teatri budućnosti, između ostalog jer više ne postoji razlika između objekata i publike.
Radiosarajevo: Ali ko je ta publika, kako definirate svoje ciljne grupe? Da li su među mnjima obožavatelji reality show programa ili vatreni navijači fudbalskih timova? Možemo li uporediti muzejski sa fudbalskim biznisom?
Dercon: Mi više ne razdvajamo svoje ciljne publike prema starosnom kriteriju ili ukusu. Mi ih definiramo prema načinu na koji žele koristiti muzej. Imamo one koji ne vjeruju, koje još uvijek mormao uvjeriti u nešti, imamo one koji vjeruju i pokazuju entuzijazam prema umjetnosti, imamo znalce, one koji su visoko profilirani, imamo ljude koji žele da se zabave, ili one koji ne žele biti usamljeni – dakle različiti ljudi i različite pobude – a sve te različite stvari nam ne može pružiti reality show. Zato što je reality show kao autoput – ide od tačke A do tačke B. Ne dozvoljava kontradikcije ni paradokse. Reality show je samo voajerizam, to je samo simpatija, empatija ili ljubomora. Muzeji su mnogo više od toga. Poenta fudbala je ko će pobijediti i da li je igra dobra. Ali poenta muzeja je mnogo više stvari. Muzeji su svijet za sebe, nekada i jesu reality show, nekada jesu i fudbal, ali su i mnogo, mnogo više.
Ovdje u Sarajevu imate toliko toga što možemo nazvati negativnim prostorom koji tek treba da bude gurnut u život. Ne vidim to kao problem već kao izazov.
Radiosarajevo.ba: Kada o tome govorimo, očigledno je da imamo mnoštvo različitih, često veoma pametnih i zdravih glasova, ali u konačnici – usamljenih. Sigurna sam da i u Londonu ili New Yorku postoji kompeticija, čak i animozitet između umjetnika i kulturnih radnika – kako sve to ujediniti u jedan glas. Kako se vi nosite s tim?
Dercon: Nosimo se na način da smo prinuđeni da pronalazimo različite načine finansiranja, drugačije modele organizacije, da uvijek moramo postavljati pitanja šta je to što nudimo publici. U Sarajevu je ista situacija. Napr. Sarajevo Film Festival ima potpuno isti slučaj kada je upitanju finansiranje – oni dobijaju 27 % od države, toliko otprilike i mi dobijamo. Znači svi se suočavamo sa istim problemima. Ali kada se zapitamo šta želimo postići kulturom ja izvlačim svoj slogan koji kaže "Bez kulutre imamo još manje“. Tu je još nešto - političarima, industrijalcima, ekonomistima, biznismenima, treba biti jasno da je kultura i učešće u kulturi jedan od nužnih preduvjeta za boljitak, za inovaciju, zdravo društvo, socijalnu koheziju, lokalni identitet i znanje...za toliko različitih stvari. Dokazani su direktni i indirektni efekti ekonomije učešća u kulturi.
Dakle, ako to ne uradite vi u Sarajevu, mi ćemo uraditi u Londonu.
Radiosarajevo.ba: Govorite o dugoročnim strategijama. Nažalost, kod nas su na djelu samo kratkoročni planovi političara koji su trenutno na vlasti. A oni će reći da su ljudi gladni, nezaposleni i siromašni i da je kultura luksuz. Šta bi bio vaš odgovor na to?
Dercon: Veoma jednostavno – kultura ima pozitivan efekat na glad i nezaposlenost. Kultura znači blagostanje, ne samo u psihičkom, već i u fizičkom smislu. U zemljama koje imaju najrazvijeniju kulturu i učešće u njoj, ljudi su najsretniji. Pogledajte zemlje u kojima su ljudi nesretni – u njima vladaju niske forme kulture. Političari moraju razumjeti da biti gladan i nezaposlen je jednako loše kao i nemati pristup kulturi.
Radiosarajevo.ba: Pričajmo o optimizmu?
Dercon: Da, ja sam optimisti.
Radiosarajevo.ba: Zašto mislite da je optimizam neophodan u društvu?
Dercon: Ako nismo optimisti, onda smo egoisti. I uvijek ću citirati Gramskog koji kaže 'Ja sam pesimista intelekta i optimista duha. Oboje'.
Radiosarajevo.ba: I tu je još jedan klišeizirani razlog zašto se mnogi ne vole baviti umjetnošću. Kažu – mi ne razumijemo šta to savremena umjetnost prikazuje, šta joj je svrha
Dercon: Svrha moderne umjetnosti je forma borbenosti. Borbenost u nastojanju da govori o stvarima koja još i ne znamo. Kultura je, stoga, apsolutna pedagoška misija koja otvara nove načine gledanja, nove načine ponašanja, koja razbija postojeće obrasce, kako u smislu sadržaja, tako i u smislu forme; kako u smislu reakcije, tako i u smislu transformacije i uništavanja. Kultura je fantastičan način da se uspostave novi modeli ponašanja. Progresivna umjetnost može biti i novi izazov za ekonomiju, dok konzeravtivna umjetnost stagnira.
Radiosarajevo.ba: Govoreći o modernoj umjetnosti i modernim vremenima – da li vjerujete da, zahvaljujući tehničkom napretku, danas svako može biti umjetnik. Kako komentirate Instagram i sve te njegove alate koji nam omogućavaju da se kreativno izrazimo?
Dercon: Ne misllim da svako želi biti umjetnik. Ali mislim da bi svako trebao razumjetni važost umjetnosti i kreativnosti. Ako postoji mnogo novih kanala, kanala koji danas mogu masovno distribuirati kulturu, ipak ne mislim da su ljudi koji snimaju selfije umjetnici. Za mene, umjetnost su novi formati, umjetnost je govoriti o onome što do sada nismo iskusili. Selfiji i svi ti novi kanali mogu samo nagovijestiti ono što je već nagoviješteno, priklazati ono što je već napravljeno. Znači da prepoznaju ono što je već neko prepozao, da naglase ideju nekog drugog. To nije umjetnost – to je samo prenošenje slike, dok je umjetnost kreacija slike.
Radiosarajevo.ba: I na kraju pitanje za 'milion dolara' – kako stvoriti javnost koja će željeti kulturu? Mi se još uvijek suočavamo s problemom manjka konzumenata kulture.
Dercon: Oh, ali ja ih ne zovem konzumentima već publikom. Najčešće je to efekat produženih posljedica. Morate graditi publiku. Ne vjerujem da se mase privlače na načuin da im dajemo samo ono što oni žele. Vraćamo se sad na područje fudbala. Najčešće sve počinje sa različitim malim grupama koje se postepeno šire. I ne radi se o publici, već o mnogo manjih različitih publika koje žele različite stvari u različitim vremenima, na različite načine na različitim mjestima.
Radiosarajevo.ba: Hvala vam na razgovoru i puno sreće.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.