Braco Dimitrijević za RadioSarajevo (INTERVJU)

Sarajliju Bracu Dimitrijevića proglašavaju za jednog od najutjecajnijih umjetnika današnjice.

Prava je privilegija kada njegova djela možete pogledati praktično "u komšiluku", izložena u vašem gradu. Njegova izložba "Budućnost posthistorije" koja je već sada dobila popularni naziv "Venecijanske barke" postavljena je u Vijećnici, i to je prvorazredan kulturni događaj svjetskih razmjera.

I u ovom slučaju dešavao se sličan scenarij kao i do sada kada su u pitanju djela od izuzetne vrijednosti za cijelu državu BiH: kultura nije ničija odgovornost osim ako u njoj lokalni moćnici ne pronađu svoj sitni interes. Baš kao što državne institucije nisu podržale "barke" u njihovoj plovidbi na Venecijansko bienalle 2009. godine kada ih je vidjelo preko 40.000 ljudi i gdje su proglašene za jednu od najznačajnijih izložbi, tako je bilo i u slučaju njihovog postavljanja u Vijećnici. S izuzetkom Grada Sarajeva, podrška zvaničnika je izostala.

RadioSarajevo: Nije bilo lako ni Vama, a ni Ars Aeviju organizirati ovu izložbu. Kako se osjećate sada, kada je nakon Venecije postavljena u Sarajevu?
Dimitrijević: Moj osjećaj u vezi ove izložbe zapravo je „valterovski“. Sarajlijama će biti jasno o čemu govorim, a za ove koji su manje upućeni taj izraz se odnosi na duh otpora, da se nešto napravi u nemogućim uslovima. To je ono što druge sredine dobiju nekako glatko i što se dešava samo po sebi i u najprofesionalnijim uslovima. Moram ponovo istaći da se ta nadnaravna želja Ars Aevija da djeluje uprkos problemima potpuno poklapa i s mojim mentalitetom i željom da kultura postoji čak i u nemogućim uslovima. Ipak, ovo nisu nemogući uslovi. Mi smo dobili podršku Grada da koristimo ovu nevjerovatno važnu građevinu koja spada u evropsku i svjetsku baštinu

RadioSarajevo: Bivajući u prostoru Vijećnice, da li izložba "Budućnost posthistorije" dobiva drugi ton u odnosu na Veneciju?
Dimitrijević: Sam ulaz u ovu Vijećnicu asocira na posljednju posjetu Franza Ferdinanda. Naša je i želja transformirati asocijacije na Vijećnicu koje su povezane sa tragedijama iz posljednjeg rata ili sa početkom Prvog svjetskog rata. Želimo da Vijećnica asocira na umjetnost i nešto poetično gdje barke lete po prostoru sa likovima koji su doprinijeli čovječanstvu, poput Nikole Tesle, Marinettija - futurističkog talijanskog umjetnika ili Franza Kafke.

RadioSarajevo: Na venecijanskoj postavci nije bilo cipela po podu, ovdje su izašle iz barki?
Dimitrijević: Ovdje ima to dvostruko značenje. Cipele koje su postavljene po podu predstavljaju to utočište nas umjetnika među Sarajlijama, a njih reprezentiraju ove cipele ovako okupljene. Dakle to nije asocijacija na neki progon, Holokaust, nego jednostavno na solidarnost i okupljanje Sarajlija u trenucima kada umjetnosti treba dati podršku.

RadioSarajevo: Ove je sedmice kulturna javnost BiH obilježena slučajem cenzure – kakav je vaš stav o cenzuri u umjetnosti i da li ste vi ikada bili njena žrtva?
Dimitrijević: Dobru umjetnost prati cenzura...

Moram reći da mi je neobično drago što je moja prijateljica Zana Marjanović dobila tu ulogu, ona je to meni povjerila ovog ljeta dok se za to još nije znalo. Tema jeste delikatna, međutim, ukoliko se govori jezikom humanizma o teškim temama, no ukoliko se prave izuzetna djela, onda nema razloga unaprijed ih cenzurirati. Taj stav se može izraziti nakon što je djelo napravljeno.

Moja prva asocijacija, kada sam naletio na tu vijest na televiziji, je bio film Liliane Cavani Il portiere di notte, (Noćni portrir) u kome Charlotta Rampling igra bivšu zatočenicu logora Auschwitz koja u jednom rimskom hotelu, dvadeset godina nakon drugog svjetskog rata, sreće portira s kojim je bila u ljubavnoj vezi. Dakle taj film je izuzetno bitan jer pokazuje koliko, zapravo, svi ti ljudski impulsi, uključujući ljubav, seks i sve ostalo, mogu nadjačati ideološke komponente svakodnevnog življenja.

Ako Angelina Jolie ima umjetničke snage i kapaciteta napraviti film koji može progovoriti i o toj tenziji ili pretapanju tenzije u nešto što je nadnaravno i nadrasta taj dehumanizirajući aspekt rata, onda neka napravi taj film pa da ga prokomentarišemo kasnije.

RadioSarajevo: Koliko odnos bh vlasti prema umjetnosti i kulturi koji je, nesumnjivo, maćehinski, predstavlja jedan vid cenzure, jedan vid sprječavanja umjetnika da rade svoj posao?
Dimitrijević: Jednostavno, nedostatak sredstava je uvijek najlakši izgovor ukoliko se ne žele ostvariti neka djela. Po mom mišljenju, to je nekako najbezbolniji vid da se nekome kaže da ne može napraviti neko djelo. Ja ne znam koja je strategija ovoga puta u pitanju, ali ja mislim da bi kulturne sredine uvijek morale imati jedan bitan dio sredstava izdvojen za umjetnost. Mislim da je današnja svjetska kriza, zapravo rezultat toga da nema dovoljno dijaloga između kreativnih ljudi i ljudi iz politike.

RadioSarajevo: Ovom se izložbom zvanično otvara teatarski festival Mess - kakva je veza vaše postavke i Messa?
Dimitrijević: Ja sam oduvijek zagovarao multimedijalnost umjetnosti i meni je nekako prirodno da se mi okupljamo. U nekim sam ranijim prilikama sudjelovao na teatarskim festivalima u svijetu, tako da mi je neobično drago da se poklopila okrugla godišnjica Messa sa mojom izložbom. Mess je izuzetno bitan, svjetski značajan festivala i po programu i po autorima, tako da će tu doći do razmjene i nas likovnjaka i ljudi iz teatra.

 

Sa izložbe (foto:Denis Ruvić, radiosarajevo.ba)

 

RadioSarajevo: Kako Vi, kao otac konceptualne umjetnosti, gledate na nova tehnološka dostignuća koja milionima ljudi omogućavaju da budu viđeni i prepoznati. Podsjetimo se Gugenheimovog konkursa za YouTube umjetnike, npr.
Dimitrijević: Moja generacija je to pokrenula i ja sam osobno od prvog dana zagovarao sve medije. Ja sam bio prvi umjetnik koji je izašao u javni prostor sa portretima slučajnih prolaznika, tako da je to za mene jedan sasvim prirodan proces. Imam jednu opasku od tih prvih dana djelovanja u javnom prostoru, kao i u muzejskim prostorima, a to je da mediji nikad nisu sami garancija za demokratizaciu. Jedan lijepo zaokruženi i artikulirani rad može egzistirati podjednako u mramoru i bronzi isto kao na webu ili na nekom internetskom portalu. Sama tehnologija ne donosi progres nego razmišljanje oko nje.

RadioSarajevo: Da li koristite You Tube u umjetničkom radu?
Ne, ali nađem tamo neke svoje radove koje stave neki drugi ljudi.

RadioSarajevo: Pitat ću vas nešto o Vašim počecima – a radi se o jednom prilično duhovitom detalju – Vi ste, naime, svojedobno objavili oglas u novinama da prodajete konceptualnu umjetnost.
Dimitrijević: To je bio jedan utopijski ali i pragmatični momenat. Radi se o oglasu koji je sedamdesete godine objavljen u zagrebačkom Večernjem listu. To je bio tada najtiražniji list čije je subotnje izdanje imalo otprilike 4 miliona čitalaca. Ja sam htio ubaciti konceptualnu umjetnost kao sasvim novi pojam u taj oglasnik. A što se tiče praktične strane, znao sam da niko neće ništa od toga kupiti. I dan danas ljudi više vole ulja na platnu. Ali to je imalo neki svoj efekat u istorijskoj perspektivi.

RadioSarajevo: U kakvoj su vezi tadašnji „Slučajni prolaznici“ koji su prikazivali likove anonimaca – sa ovim radom u kojem su izloženi portreti ljudi koji su značajne historijske figure?
Dimitrijević: To je jedan logičan slijed i za mene je zapravo potencijalno svaki slučajni prolaznik i Franz Kafka i Kazimir Maljevič i Nikola Tesla. Nedavno me u Varšavi jedna mlada historičarka umjetnosti koja radi doktorat na temu mog rada, pri kraju intervjua na izlazu iz hotela pitala kako srećem slučajne prolaznike. Ja sam izvadio foto-aparat i rekao - sad ćeš sresti jednog varšavskog slučajnog prolaznika. Obično pitam osobu koja mi je najbliža u toj situaciji. Tako sam ugledao jednog čovjeka koji je bio poluokrenut leđima i prišao mu da ga pitam. On se okrenuo i u tom je trenutku nastala neka koreografija tjelohranitelja koji su se počeli pomijerati – to je bio predsjednički kandidati i bivši premijer Jaroslaw Kačinski. Grad je bio oblijepljen njegovim jumbo plakatima. Međutim, prolaznik je prolaznik.

Moja ideja ide na to da je, recimo Kafka, bio jedan najobičniji slučajni prolaznik, sve dok nije objavio prvu knjigu, a za života nije ni jednu. Ovaj Kačinski je već bio medijski lik, ali on ostaje za mene slučajni prolaznik, ja sam ga pitao da stane mirno i on je to prihvatio. Bio je fotografisan isto kao svi ostali slučajni prolaznici.

 

RadioSarajevo: Molim Vas za nekoliko riječi posthistoriji? Živimo li mi sada u njoj?
Dimitrijević: Ne živimo, jer posthistorija je jedno idealizirano vrijeme koje je sastavljeno od različitih vrijednosti. To je jedan model pluraliteta formi, pluraliteta različitih životnih modela koji egzistira. Recimo da posthistorija zasad postoji jedino u mojim umjetničkim djelima, odnosno u posthistorijskim triptisima, gdje djela izuzetne i materijalne i duhovne vrijednosti koegzistiraju sa svakodnevnim predmetima i elementima prirode.

RadioSarajevo: Iz bosanskohercegovačke vizure često imamo iskrivljenu sliku stvarnosti. Da li nam možete reći sa vašeg stanovišta umjetnika svjetskog glasa, ko su još ti bosanskohercegovački umjetnici koji su prizanti, o kojima se priča?
Dimitrijević: Ta formulacija – o kome se priča, na Zapadu je dosta neuobičajena. Ponekad se možda priča na nekim večerama... Ali postoji nekolicina svjetskih režisera, a iz moje branše to su umjetnici poput Nebojše Šerića Šobe, Maje Bajević, Šejle Kamerić i Danice Dakić... Ima tu desetak imena koja se pojavljuju i meni je neobično drago sretati te ljude i jednostavno vidjeti da se sarajevska likovna tradicija nastavlja i širi po svijetu.

RadioSarajevo: Najljepša hvala na razgovoru.

vesna, radiosarajevo.ba