Ima 20 godina i umalo je umrla: Čula sam - "Skidajte to dijete s respiratora"

Ana Cvejić (20) iz Beograda osjetila je koronavirus na svojoj koži, i to u njegovu najcrnjem izdanju. Mlada djevojka, koja, s obzirom na svoju dob, nije trebala biti u kritičnoj grupi, teško je oboljela od Covida-19 i, na koncu, jedva izvukla živu glavu.

“Ja sam preživjela pakao, svi su u apsolutnom šoku i pitaju se kako sam izašla iz tako lošeg stanja. Međutim, evo me, izliječile su me psiha, vjera i ljubav”, započela je ona svoju ispovijest za Blic.

Već šest godina Ana je dijabetičarka, što ju je s dolaskom koronavirusa svrstavalo u rizičnu kategoriju. Zbog toga se pridržavala svih neophodnih mjera.

“Bila sam zbunjena, od toliko informacija imala sam osjećaj da virus postoji i u zraku. Sve mjere sam poštovala kako bih najviše zaštitila svoje najbliže, a onda zatim, znajući da spadam u rizičnu grupu, još više sam vodila računa”, kazala je.

Cvejić napominje kako apsolutno niko u njenom okruženju nije bio zaražen ni u jednom valu, niti je ona uspijevala čuti tuđa iskustva iz prve ruke. Kako je vrijeme prolazilo, nije više znala što da misli pa se počela opuštenije ponašati.

Iako joj ni danas nije jasno gdje se zarazila, kada je osjetila prve simptome, kako kaže, jednostavno je znala što se događa.

“Kod mene je to sve brzo išlo. Užasna bol u grlu, malaksalost, kašalj, temperatura – to su bili prvi simptomi od kojih su mi odmah krenule suze, iz straha da nekomu ne prenesem, da netko zbog mene ne završi u teškom stanju”, prisjetila se mlada Beograđanka.

Zbog dijagnosticiranoga dijabetesa, odmah je reagirala jer se bojala da bi se stvari mogle zakomplicirati.

“Otišla sam u Covid ambulantu, rekli su ‘ništa strašno’, pluća čista, ali imala sam sve simptome. Napravili su test i CRP, koji je bio povišen, pa su me poslali kući da čekam ostale rezultate, rekavši da se vratim ako se stanje pogorša”, prepričala je Ana svoje iskustvo iz bolnice.

Međutim, kako su se dani nizali, pojavili su se novi simptomi.

“Srce lupa kao ludo, čudno dišem i hodam, ne mogu jesti, a glava puca”, bio je alarm koji je ukazivao na to da njezina bitka tek predstoji, ali mlada djevojka nije se odmah predala.

“Stanje na momente bolje, ja opet vesela. Kažem: ‘Ma, bit će sve u redu.’ Uvijek sam pozitivna i nasmijana. Smirujem otkucaje svoga srca, ali ono jednostavno ne želi surađivati. Tada dobivam rezultat PCR – negativna. Mislim: ‘Kakvo olakšanje, neću nikoga zaraziti!'”, započela je svoje dojmove nakon testiranja.

“Kreće povraćanje i shvaćam da ponovno moram kod lijekara. Odlazimo na Hitnu. Čekanje – svaka minuta kao sat. Nakon par sati pregleda, snimanja pluća, ultrazvuka abdomena, presvlače me i smještaju na odjel, odakle sam brzo prebačena kao ‘potencijalni Covid pacijent’. Dolaze rezultati – pluća i dalje čista, ultrazvuk uredan, ali pozitivna na koronu”, dodala je.

Kako kaže ova 20-godišnjakinja, tih dana joj je bilo toliko loše da se uopće ne sjeća svih događaja. Zna samo da joj kašalj nije davao mira, ali i koliko se medicinsko osoblje borilo za njezino zdravlje.

“Dolazi Hitna pomoć po mene. Kakvi su to ljudi! Odmah su mi podigli raspoloženje. Shvaćam da je stanje ozbiljno, ali ne plašim se ni u jednom trenutku. Kreće bockanje sve vrijeme, antibiotici, infuzije… Cijelu noć upaljeno svjetlo samo zbog mene, tri sestre trče, svaka mi nešto priključuje. Na kisiku sve vrijeme…”, ispričala je u nastavku.

“Već mi je muka od svega, ne znam što se događa. Ja, uvijek nasmijana, ni za živu glavu ne bih pomislila da će se nešto loše dogoditi, u tome trenutku bila sam sigurna da je kraj. Hej, pa kako kraj? Ja volim život”, prisjetila se Ana svojih najcrnjih misli.

Ponovljene analize uskoro pokazuju da je njezino stanje krajnje ozbiljno – jaka dvostruka upala pluća, voda koja se razlila između pluća i srca te – uvećano srce.

“Kreće borba za dah, srce hoće iskočiti, lijekari uspaničareni, shvaćam da nešto nije u redu. Uspavljuju me i stavljaju na respirator. Tako sam provela 18 sati, anesteziolog je primijetio da se borim, da se ne dam i rekao je: ‘Ovo dijete će se samo izboriti, skidajte je s respiratora!’ Tako su me probudili. Prvo što čujem je da su svi dobro i da se brinu za mene, čujem da imam pozdrave od pjevača Đanija i Emine Jahović, a srce mi hoće puknuti. Osmijeh se vratio”, priznala je Cvejić.

Nakon osam dana na intenzivnoj njezi, Ana je prebačena na odjel endokrinologije, na kojemu je provela još četiri dana. Ana je nakon toga brzo otpuštena na kućno liječenje, a oporavak joj dan-danas teče polako, ali sigurno.

“Kada se prisjetim što sam sve prošla, suze mi same krenu. Ne mogu vjerovati da sam i ovo preživjela i izašla iz svega. Niste ni svjesni koliko ste sretni i da trebate cijeniti sve sitnice koje ne primjećujete. Ono što nikada neću zaboraviti jesu ljekari i sestre, čistačice i spremačice. Nema osobe koja se nije brinula o meni, nitko nije prošao pored vrata, a da nije ušao da me pozdravi, pomazi i pita kako sam – svi su znali što se dogodilo Ani Cvejić. Hranili su me ljubavlju i izliječili, i zato im hvala. Ono što ja znam jest da su mene psiha, vjera i ljubav izliječile”, zaključila je.

Nakon svega što je prošla, ova Beograđanka još uvijek pokušava sastaviti sve dijelove slagalice. Nekih trenutaka se i ne sjeća, ali, kako kaže, tako je i bolje.

“Saznala sam od doktorice da sam je čak pitala: ‘Doktorice, umirem li?’ Dok mi je prepričavala što se sve izdogađalo, rekla mi je: ‘Ančice, dušo draga, ja nisam znala što da ti kažem tada”, prisjetila se Cvejić i poručila ljudima da je snaga uma jedno veliko čudo.