Amir Telibečirović: Zamislite jedinicu sastavljenu od punkera, huligana, metalaca... (VIDEO)

Amir Telibečirović rođen je šestog aprila 1973. godine u Sarajevu, a svoj 20 rođendan dočekao je u rovu na stupskoj pijaci, umjesto u fakultetskim klupama ili na radnom mjestu. 

Pripremio: Faruk Zametica, Radiosarajevo.ba

S 19 godina pristupio je Armiji Republike Bosne i Hercegovine u kojoj je ostao do kraja opsade Sarajeva 1996. godine. Kada je tek došao u Armiju nije znao ni rukovati oružjem. 

"Mnogi me ljudi pitaju jesam li znao ili očekivao da će biti rata. Može se reći da smo nešto očekivali, a ja često spominjem da je ljudski mozak jezgra kao jezgra oraha, podijeljena onom crtom na dvije polovine. Mislim da je moje poimanje rata bilo negdje na toj crti, jedna polovina je vjerovala, a jedna je odbijala. Mislio sam zbog rata u Hrvatskoj da će se nešto desiti. Međutim nisam očekivao opsadu, nisam očekivao da će tako dugo trajati, niti da ću ja učestvovati u svemu tome", kaže Telibečirović. 

Mnogi branitelje Sarajeva rat je "uhvatio nespremne", a jedan od njih je i Amir Telibečirović. On je kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu imao 19 godina. Njegova generacija, ali ni brojne druge, nije prošla vojnu obuku, pa su "u hodu" učili rukovati oružjem. 

"Moja generacija nije imala vojne obuke, ne samo moja, bilo je i maloljetnika koji su bili u Armiji, ali išlo se na entuzijazam. Ja mogu sada folirati kako sam eliminirao neki bunker ili tenk. Nema toga, te rambo priče ne pale ovdje. Ja priznajem otvoreno, bio sam plašljiv na liniji, bilo me strah. Kasnije se formirala 102. motorizovana brigada, Armija je počela ličiti na pravu armiju, s hijerarhijom, nije izgledala kao Mad Max, znate tu trilogiju. Zamislite jedinicu sastavljenu od punkera, fudbalskih huligana, heavy metalaca i veterana iz SUP-a", kaže Telibečirović. 

Ističe kako je tokom godina opsade savladao strah od snajpera, sijača smrti i druge agresorske artiljerije. Međutim strah od tenka nikada nije uspio savladati. 

"Jedina stvar koje sam se baš bojao na liniji, jer navikne se čovjek i na snajper i na sve, jeste kada čujem zvuk tenka, kad on rovi sve pred sobom zaledim se, jedva se krećem. Sve ostalo, ni sijač smrti, ni snajper, ni granate. Navikne se čovjek na sve u rovu. Međutim kada čujem zvuk tenka hoće mi nešto biti, ne volim ga ni na televiziji vidjeti", kaže Telibečirović.