Amir Misirlić: Ukradena Srebrenica

U danu kada je sve moralo biti posvećeno mrtvima i kada je svaka riječ bila prazna i suvišna htio sam da odšutim.  Jer tu nema više šta da se objašnjava. Kao nigdje drugo na svijetu u Srebrenici je bilo jasno ko je žrtva, a ko dželat.  Da bogd’o nikad nismo stekli taj moralni kredibilitet. Ali jesmo. I dvadeset godina ga nismo ispuštali. I ova dvadeseta godišnjica je trebala da bude način da velikom i nezainteresovanom svijetu ponovo u oko gurnemo cvijet Srebrenice.

Piše: Amir Misirlić, novinar i publicista na svom blogu

I taj veliki svijet se odazvao. Ali nisu svi u Srebrenicu došli sa čistim namjerama. Ne tvrdim ništa, ali lako je moguće da je Aleksandar Vučić, na primjer, došao s namjerom da ukrade Srebrenicu. Da pomjeri fokus priče. Da isprovocira incident koji će od njega da napravi neshvaćenog mirotvorca. I koliko se pisalo i pričalo o njemu skoro da je i uspio u tome.

Organizator je morao dobro da razmisli da li da mu dozvoli pojavljivanje u Srebrenici.  Ja bih na mjestu tog istog organizatora imao mnogo dvojbi u pogledu njegovog dolaska i vjerovatno bi ih drugačije riješio. Rekao bih mu da ne dolazi i tako pokazao i kičmu i zube i ostale organe koje nije pristojno spominjati u priči u Srebrenici. A kad bi već došao pokazao bih mu šutnjom i okretanjem glave koliko je “dobrodošao”. Ostavio bih ga da se kuha u vlastitom stidu i pomalo uživao u činjenici da u ruci nosi – ljiljan.

A ovako je to što je nekoliko momaka sakrivenih u masi bacilo par uvreda i par predmeta ispalo uglavnom smiješno u poređenju sa zločinom zbog kojeg se svijet okupio u Srebenici i u poređenju sa Vučićevim izjavama u Skupštini Srbije desetak dana nakon genocida u Srebrenici.  Ali ako sam nešto naučio, naučio sam da u ovoj utakmici koju igramo poslednjih četvrt vijeka sudija nikad nije na našoj strani. I da je leptir sletio Vučiću na rame na centru igrališta sudija bi svirao penal. Kao što će i svirati. A ovaj bi pao na teren, uhvatio se za cjevanicu i previjao kao da je u smrtnim mukama. Kao što je i uradio na brzo organizovanoj i očito pripremljenoj press konferenciji.

Ovo je bila izrađena akcija da se lopta prebaci na našu polovinu, a onda mi nismo odoljeli da je ne uhvatimo na volej i zapucamo u vlastitu mrežu. Gol je gol, pa makar bio i autogol. I to su shvatile Majke Srebrenice, to je shvatio Reis Kavazović i to ne želi da shvati dobar dio naše javnosti.

Ko će od svega imati koristi? Nije teško zaključiti jer u ovoj jednačini odavno nema nepoznatih. Ko će platiti ceh? Zemlja Bosna i Hercegovina jer će to biti savršen šlagvort svima koji žele izjednačiti žrtvu i dželata pa će bar za zericu vaga krenuti na njihovu stranu. 

Platiće ga Bošnjaci povratnici i u Srebrenici i širom Republike Srpske koji će večeras tamo zanoćiti. Taj ceh neće platiti likovi iz čaršijskih bašti koji nisu baš najbolje shvatili pravila ove igre i aplaudiraju autogolu.

A strijelci tog autogola trebalo bi da sagnu glavu pred Majkama Srebrenice. Pred ženama koje su sve izgubile, ali imaju snage da se bore i dalje. Onako kako se jedino i može boriti. Ne da opraštaju. To niko nema pravo da očekuje. Ali da u spomen na svoje mrtve nastoje sve učiniti da njihova žrtva u konačnici ne ispade uzaludna. Pred njima bi trebali da glavu sagnu i Vučić i oni koji su mu pridali preveliki značaj. 

Kao što i ja pred njima saginjem glavu i molim ih za oprost što sam se usudio da uopšte pišem o njihovom prevelikom bolu.