Ahmed Burić: Vozdra, Moke

Otišao je jedan od najvećih pjesnika sarajevskih ulica, tip kakvog u drugim kulturama slave kao Sergia Endriga, Sergea Gainsbourga, Waylona Jenningsa ili Johnnyja Casha. I u svemu tome je bio naš, običan, svoj, Kemica.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Njegovim odlaskom svijet gubi čovjeka čija je energija bila kosmička, ali negdje duboko lokalna, vezana za ono što je bio grad, i ono što će on u budućnosti, eventualno, biti. Svijet svakako odlazi u jedan utilitarni koncept, u kojem su romantični ljudi i koncepti, kao i pjesme - nepotrebni višak emocija.

U period u kojem će se sve plaćati, naplaćivati, i u kojem se neće pjevati zato da bi se voljelo. U vrijeme iTunesa, agencija za autorska prava, menadžera, njihovih menadžera i usitnjavanja svega što je bio jedan svijet čiji je simbol bio Kemal Monteno.

Kad bi postojala neka nebeska agencija za to da se prebroji uz čije se pjesme odsvirane uz gitaru zaljubljivalo najviše ljudi, Kemal Monteno je sigurno jedan od onih koji bi imali najveće bogatstvo. Zbogom, Kemice, to je sve što u ovom trenutku mogu reći.

Oni koji dolaze imat će priliku uvjeriti se šta si im sve ostavio, a mi koji smo te znali teško ćemo se pomiriti da je otišao neko ko nam je toliko uljepšavao život.

Ovdje u pustinji, pustit ću suzu za tebe, suzu koju niko neće vidjeti. Tvoje ime na ovom jeziku znači potpun, savršen, zreo, ali mi i naše pjesme smo samo zrnca u pijesku, kao vjetar što ih nosi preko Mediterana. Onaj zlatni dah koji je donio s tobom, više se neće ponoviti, a u vjetru koji će noćas krenuti s juga i možda dotaći tvoju humku bit će i moja suza. 

Vozdra, Moke.