Adi Hasanbašić: ''Ja nisam dijagnoza, ja sam čovjek''

Adi Hasanbašić je osnivač Udruženja Metanoia koje između ostalog radi na destigmatizaciji i društvenoj afirmaciji osoba s psihosocijalnim poteškoćama, kao i radioemisije ''Glas ludila u eteru'' (GLE) čiji je moto ''Ja nisam dijagnoza, ja sam čovjek'' koja se emituje već 18 mjeseci na Radio student u Zagrebu, a u narednom će se periodu početi emitovati i na eFM studentskom radiju.

Diplomirao je na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za psihologiju u Sarajevu, sa posebnim interesima na kliničkoj psihologiji, psihijatriji i antipsihijatriji, a trenutno se nalazi na edukaciji u polju psihoterapije.

Nedavno mu je uručena nagrada Fondacije Farah Tahirbegović za njegov rad i društveni angažman na polju destigmatizacije ljudi sa psihološkim i psihijatrijskim poteškoćama.

Razgovarala: Lejla Čolak, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Kad i kako je došlo do toga da se počneš zanimati za kliničku psihologiju i psihijatriju - šta te je nagnalo da kreneš ovim putem?
Hasanbašić: Moje prvo interesovanje za čovjekove psihološke procese je krenulo fasciniranošću filmovima Alfreda Hitchcocka u osnovnoj školi. Kompleksnost, zanimljivost i bol njegovih likova me je jako privukla, kao i način na koji je sam Hitchcock komunicirao sa publikom. Od tog perioda nešto me je vuklo u teme psihijatrije i kliničke psihologije koje po definiciji istražuju i bave se pojedincem i onim što se dešava u njemu (ali i oko njega). Naravno, na studiju psihologije me je dodatno teorijski i praktično zainteresovalo polje djelovanja u kliničkoj psihologiji, a posebno psihoterapiji.

Radiosarajevo.ba: Mišljenja si da, kada je u pitanju destigmatiziranje osoba sa psihološkim poteškoćama, potrebno raditi na globalnoj društvenoj angažiranosti. No, je li to doista moguće? Kako izmijeniti ljudsku svijest koja generalno nije naklonjena drugačijem, a predrasude su njen sastavni dio?
Hasanbašić: Smatram da je jedini mogući način da se nešto promijeni u vezi predrasuda koje društvo ima to da se i samo uključi u proces promjene. Slažem se da je to težak put i borba, ali to je i jedini autentičan put.

U različitim teorijama, još od Ervinga Goffmana, za stigmatizaciju se navodi kako je zapravo zatvoreni krug koji sam sebe hrani. Drugim riječima, stigmatizacija je proces koji je uvijek aktivan, a jedini način da se uradi nešto po tom pitanju (tj. da započne proces destigmatizacije) jeste da se pokrenu kontinuirani programi destigmatizacije i osvještavanja društva o posljedicama koje ona sa sobom nosi.

U svijetu, ali i kod nas su postojali odlični programi koji su trajali godinu ili dvije i koji su za to vrijeme postigli vidljive rezultate, ali čim su isti programi prestali sa radom ili se ugasili, ponovo se pokrenuo krug stigmatizacije, te vladavina predrasuda.

Kontroverzni  psihijatar (koji se povezuje sa kritikom psihijatrije i antipsihijatrijskim pokretom) Thomas Szasz je rekao da za osobe koje imaju nekih psiholoških poteškoća postoje tri opcije: konvergencija (da osoba kaže: ''Ok, ja sam bolestan'', i da se povinuje društvenim normama ili normama nauke), migracija (da osoba napusti to okruženje koje je smatra ludom u okruženje koje će je prihvatiti kao takvu kakva jeste) i društvena promjena - to je ideal i zbog toga je najteže postići promjenu društvene svijesti).

Uvijek se sjetim kako je društvo kroz historiju bježalo od drugog i drugačijeg, obilježavalo pojedince koji su društveno nepodobni kao ''mentalno bolesne'' ili ''lude'' a to isto društvo danas profitira milione od djela tih istih pojedinaca. Sjetimo se nekih imena kao što su Sylvia Plath, Ezra Pound (koji su prisilno zatvarani u psihijatrijske bolnice i ''tretirani'' elektro-šokovima) ili Van Gogh. 

Radiosarajevo.ba: Koliko je antipsihijatrija pomagala u ''humanijem'' tretiranju psiholoških poremećaja i načinu gledanja na ljude sa mentalnim poteškoćama?
Hasanbašić: Na moje stavove i filozofsko gledanje na psihološke poteškoće ponajviše su utjecale osobe koje su smatrane antipsihijatrima. Pod tim smatram filozofske pokretače jedne takve misli J.P.Sartra i Michela Foucaulta, te psihijatre koji su sami uvidjeli da sa njihovom strukom nešto baš i nije uredu. To su između ostalih Ronald David Laing, David Cooper, Thomas Szasz i Franco Basaglija.

Antipsihijatrija kao takva više ne postoji. To je bio duh vremena, duh promjene 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća, te je antipsihijatrija kao takva bila više stav ili pokret nego teorija ili pravac. Antipsihijatri su bili muzičari, pisci (Ken Kesey, pisac knjige ''Let iznad kukavičjeg gnjezda'' je pripadao ovoj misli), psiholozi, laici i prije svih genijalni psihijatri koji nisu mogli šutiti o tome šta se zaista dešava u njihovoj struci. Po mnogo čemu su upravo oni anticipirali sadašnje promjene u oblasti mentalnog zdravlja (iako su tada bili izrugivani od strane svoje struke). Npr. oni su smatrali da je štetno zabranjivati seksualni kontakt između ''pacijenata'' na psihijatriji jer je to jedno od osnovnih ljudskih sloboda, smatrali su da su ''tretmani'' elektro-šokovima i inzulinskim komama nehumani, da je prisilno hospitaliziranje politički akt zatvaranja i gubljenja slobode, da odnos između ''stručnjaka'' i ''pacijenata'' treba biti zaravljen, a ne hijerarhijski pozicioniran (jer hijerarhija  predstavlja poziciju moći, a ne pomoći), da stanja koja se smatraju ''psihotičnim'' i ''shizofrenim'' mogu biti apsolutno razumljiva u kontekstu te osobe i da za nju imaju značenje, te da je jedini način gledanja na psihološke poteškoće moguć kroz egzistencijalističko-fenomenološku prizmu, a ne kategorije i dijagnoze (koje same po sebi diskriminiraju ljude).

Očigledno se trebala desiti ANTI-psihijatrija da bi vladajuća psihijatrija postala humanija. Jedan od hrabrih poteza Franka Basaglije, izrugivanog od strane njegovih kolega je bio da je po imenovanju za direktora jedne psihijatrijske bolnice u Italiji, skinuo sve natpise sa visokih ograda bolnice na kojima je pisalo: ZABRANJEN ULAZ, da bi na njihovo mjesto stavio table sa natpisom: SLOBODNO POSJETITE. Ovaj čin je predstavljao uklanjanje barijera između društva i osoba sa psihološkim poteškoćama.

''Jankomir i put ludoga''

Radiosarajevo.ba: Kako je došlo do ideje za emisiju Glas ludila u eteru? Na koji način si je najprije pokušao realizirati, te kako je došlo do suradnje sa Radiom Student u Zagrebu?
Hasanbašić: Sve je krenulo sasvim spontano. Bio sam u posjeti prijatelju u Barceloni gdje sam pogledao dokumentarni film ''LT 22 Radio La Colifata''. Film govori o prvoj radio stanici na svijetu, koju vode, uređuju i čiji program kreiraju osobe sa nekom od psihijatrijskih dijagnoza. Ta radio stanica je smještena u dvorište psihijatrijske klinike ''La Borda'' u Buenos Airesu i predstavlja komunikacijski kanal sa društvom. U tom filmu se pojavljuje još jedna radio stanica tog tipa, smještena u Barceloni - Radio Nikosija.

Iskreno zadivljen onim što sam vidio, nagovorio sam prijatelja da me odvede na tu radio stanicu u Barceloni. Prisustvovao sam živom snimanju emisije, gdje su kao gosti osobama koje vode i uređuju emisiju (dakle, osobama sa nekom psihijatrijskom dijagnozom) došli srednjoškolci (što se može shvatiti kao direktan rad na uklanjanju predrasuda), a poslije smo razgovarali nekoliko sati. Bio sam zadivljen pokretačkom i kreativnom energijom, stvaranjem i iskrenošću, pored svog njihovog bola koji su nosili. Osjetio sam da mi je moralna dužnost nešto slično pokrenuti u Sarajevu jer me je to mnogo više naučilo o psihologiji nego sami studij iste. Kako stvari često stoje kod nas da se naš rad prije prepozna van sredine i države u kojoj živimo, tako je bilo i u mom slučaju.

Za moju ideju su prvo čuli ljudi koji su organizovali festival mentalnog zdravlja i umjetnosti ''Ekstravagantna tijela: ekstravagantni umovi'' 2010.god. u Zagrebu i pozvali me da sudjelujem na simpoziju sa  temom Radio programa koji bi vodile osobe sa psihijatrijskim dijagnozama, te da pokušamo eksperimentalno uraditi jednu emisiju.

U Zagrebu me je nekoliko psihijatrijskih klinika odbilo, ali zahvaljujući umjetničkoj strani psihijatra Hrvoja Handla iz Psihijatrijske bolnice ''Sveti Ivan'' Jankomir uspjeli smo okupiti ekipu i početi sa snimanjem prve emisije (tada na Radiju Studentski Centar). Na ovom radiju smo emitirali emisiju godinu dana, a prošlog oktobra smo prešli na slušaniji Radio Student Zagreb. Od tada se emisija emitira sedmično, tačnije svakog ponedjeljka od 21 sat.

Jankomir, put ludoga I

Foto: Filip Đurić, Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Uskoro se tvoja emisija Glas ludila u eteru počinje emitirati i na eFM studentskom radiju, a u septembru, spomenuo si na dodjeli nagrade Farah Tahirbegović, u goste dolazi i jedan psihoterapeut iz inostranstva sa jako zanimljivom životnom pričom. O čemu se radi, možeš li nam reći nešto više o tome?
Hasanbašić: Da, emisija počinje sa emitiranjem ovog ljeta na valovima eFM Studentskog radija u Sarajevu (iako smo sa njima i Zoranom Ćatićem uspostavili dogovor i saradnju prije više od šest mjeseci, čekali smo pravi trenutak).

Koncept emisije je takav da glavnu riječ imaju osobe sa nekim psihijatrijskim iskustvom ili nekom psihijatrijskom dijagnozom. Ja sam tu da koordiniram, te da se zajedno dogovoramo oko tehničkih detalja emisije. Naglasak nije na meni ili bilo čijoj promociji, nego na učesnicima, glavnim tvorcima emisije. To je prvi i originalni projekt sa kojim se Udruženje Metanoia predstavlja u Sarajevu (a prije toga u Zagrebu).

Drugi projekat koji sa ponosom predstavljamo (još uvijek nemamo potrebna novčana sredstva; možda je ovo i prilika da se obratimo potencijalnim donatorima) jeste organiziranje dolaska Willa Halla, psihoterapeuta iz Amerike sa veoma zanimljivim i inspirativnim životnim putem. Njemu je bila dijagnosticirana shizofrenija, bio je zatvoren na psihijatrijskom odjelu preko godinu dana, da bi potom, sa fakultetskom diplomom i iskustvom novinara istraživača živio kao beskućnik. Po izlasku sa psihijatrijske klinike, Will upisuje integrativne studije, završava magisterij, psihoterapiju, prestaje uzimati psihijatrijske lijekove, osniva nekoliko centara i programa podrške osobama sa psihološkim poteškoćama. Sada radi kao psihoterapeut, trener, piše i predaje širom svijeta. Smatramo da bi Willovo iskustvo moglo poslužiti kao jedan vid osvještavanja šire javnosti o važnosti društvene podrške, te potaknuti ljude da razmišljaju o osobama koje misle i djeluju na drugačiji način.

Još bitnija stvar jeste da se jedno takvo iskustvo prezentuje studentima humanističkih nauka i profesionalcima iz polja mentalnog zdravlja jer se upravo oni uče da traže u ljudima ono što im nedostaje, a ne da vide ono što imaju da ponude. Želimo da potaknemo studente da kritički promišljaju unutar svoje struke i nauke. 

Radiosarajevo.ba: Moto tvoje emisije Glas ludila u eteru je: ''Ja nisam dijagnoza, ja sam čovjek''. Na koji se način nositi sa dijagnozom? Diskriminacija osoba sa mentalnim poteškoćama, kao uostalom i svih manjinskih skupina može imati pogubne posljedice na mentalno zdravlje. Kako se nositi sa stigmatiziranjem i odbacivanjem od strane društva, kada je dijagnoza već tu?
Hasanbašić: Dijagnoza sama po sebi jeste etiketa, kalup, stoga je proces življenja ''pod'' dijagnozom veoma težak, prvenstveno iz razloga što ljudi koji nose određenu dijagnozu  jedan dio svog identiteta vezuju za nju, dok društvo ima tendenciju da ne vidi osobu nego dijagnozu. Neko ko ima određenu dijagnozu veći dio svog života se na neki način identifikovao sa njom, a pri tome zanemario ostale karakteristike svoje ličnosti. Ovo nije pravilo, ali se često dešava. Recimo, kada osoba sa dijagnozom shizofrenije nacrta neku sliku, obično stručnjaci kažu to je nacrtao shizofreničar osoba sa imenom i prezimenom. Sama dijagnoza nije toliki problem koliko sve ono što se krije iza dijagnoze i sve ono što sa sobom ona i nosi.

Dijagnoza predstavlja nevidljivu etiketu koja prati osobu čak i kada simptomi zbog kojeg je osoba dobila tu dijagnozu nestanu. Smatram da je jako bitno ući u biografiju i lični kontekst osobe, te dopustiti osobi da pokaže ono što joj je bitno.

Najveći mogući kompliment koji smo dobili od slušatelja iz Zagreba je bio nakon naše druge emisije gdje su isti rekli kako ne vjeruju da su to psihijatrijski ''pacijenti'' nego da su to vjerovatno u emisiji studenti psihologije koji izvode neki eksperiment sa društvom. Dakle, oni nisu čuli nikakve ''simptome'', već samo različite ljude i različite poglede na svijet.

Jedini način da marginalizovane skupine postanu ravnopravne jeste da im se omogući jedna društvena platforma za djelovanje (u ovom slučaju mi koristimo radio), te da se izbore za svoj dio u javnosti i društvu. Upravo zbog toga smatram nepravednim i pogrešnim da psihološke poteškoće budu i ostanu tema uske specijalističke struke. To je odgovornost cijelog društva.

Radiosarajevo.ba: Činjenica je da se mentalnom zdravlju u našoj zemlji posvećuje jako malo pažnje na svakom mogućem nivou. Vani je imati svog psihoterapeuta sastavni dio mentalne higijene; kod nas je briga za mentalno zdravlje još uvijek tabu. Zašto misliš da je to tako? Jesu li ljudi još uvijek nedovoljno informisani, nesvjesni sebe ili pak naprosto robovi vlastitih predrasuda?
Hasanbašić: To je predmet jedne dublje kulturalno-historijske analize, ali vidljivo je u našem društvu da smo naučili svari držati u sebi i rješavati ih na svoj način. Neinformiranost u vremenu internetskih i svih ostalih vrsta izvora informacija je stvar lične odgovornosti. To čini samo jedan dio problema, a drugi dio jeste što je u našoj kulturi uvijek postojao kult prijateljstva, ispijanja kafe i druženja koji bi bio pseudopandan savjetodavnom ili psihoterapijskom razgovoru.

Međutim, u vremenu kada smo stalno u pokretu, sve je manje moguće biti blizak i intiman sa prijateljima, pa se vraćamo na ono početno da sve držimo u sebi. Kod nas je počeo trend otvaranja psiholoških savjetovanja i sve je veći broj edukovanih psihoterapeuta, tako da će se svijest društva, kada je u pitanju potreba za psihološkim savjetovanjem, promijeniti. Međutim, jako je malo pravih stručnjaka (titula ništa ne znači) koji su zastupljeni u medijima.

Psihologija se svodi na instant komentare u ženskim časopisima koji su na nivou srednjoškolskih savjeta (te mogu biti jako štetni) i komentara koji su teorijski naučeni iz udžbenika u nekim talk show konceptima emisija. Ja znam za jednog psihologa koji je stalno zastupljen u svim medijima, ima titula koliko i godina, a pri tome na svaku temu da isti komentar, te stoga nije ni čudo da je svijest o mentalnoj higijeni jako niska.  

Radiosarajevo.ba: Osnivač si Udruženja Metanoia koje radi na destigmatizaciji i društvenoj afirmaciji osoba s psihosocijalnim poteškoćama. Ko su članovi, na kojim poljima ste angažirani, te možeš li izdvojiti neke projekte i konkretne primjere vašeg djelovanja?
Hasanbašić: Udruženje Metanoia je u fazi registracije, a pokrenuto je samom potrebom nekolicine ljudi i njihovim nezadovoljstvom onim što im društvo i struka pružaju, prije svega jer imaju drugačije poglede na problematiku mentalnog zdravlja i psiholoških poteškoća koji nisu bio-medicinsko psihijatrijski. Današnji studenti psihologije se uče da je psihologija u statistici i DSM priručniku. Ja tu nigdje ne vidim čovjeka. Nezadovoljstvo proizilazi i iz činjenice da ne postoje kontinuirani programi destigmatizacije i društvene afirmacije osoba sa psihosocijalnim poteškoćama.

Obično se za ljude sa psihosocijalnim poteškoćama predrasudno tvrdi da ne doprinose društvu. Ako je neko otpušten ili nije primljen na posao zbog predrasude da je ''lud'', ako je nekoga partner ostavio zbog istih razloga, onda je logično da osoba nema ni način ni mogućnost da doprinese društvu. Zbog toga ovo udruženje fokus stavlja na destigmatizaciju i društvenu afirmaciju. 

Prije samog pokretanja udruženja organizovao sam  jednodnevni festival mentalnog zdravlja i umjetnosti u Kinu Bosna, gdje su se prikazala dva filma (jedan igrani i jedan dokumentarni film) o temi ''ludila'' i odnosa društva. Predavači su bili prof. dr. Ugo Vlaisavljević, klinička psihologinja Alma Pašalić, filmski kritičar iz Zagreba Hrvoje Pukšec i gdje sam među učesnicima bio i ja.

Cilj ovog okupljanja je bio da svako iz svog ugla djelovanja (umjetnost, psihologija, filozofija) odgovori šta je to ''ludo'', a šta ''normalno'' ponašanje, te da li postoji i kakva razlika među njima. Skup je ocijenjen kao veoma uspješan, potakao je diskusiju i interesovanje, te sam odlučio pokrenuti udruženje sa istomišljenicima. Pomenuti konkretni projekti su bili velikih dimenzija, a svakako u bližoj budućnosti Udruženje Metanoia će pokrenuti manje projekte za populacije srednjoškolaca i studenata, kao i projekte društvenog osvještavanja.

Smatram da umjetnost može doprinijeti terapijski kao i nauka jer umjetnost obično anticipira ono što nauka kasnije dokaže ili pak umjetnost pomjeri granice na način na koji nauka nije u stanju. Mnogi poznati pisci poput Joycea, Dostojevskog, Henry Jamesa, Poea su bolji poznavaoci ljudske psihe nego mnogi uvaženi psiholozi i psihijatri, dok su filmovi poput ''Porodičnog života'' i ''Leta iznad kukuavičijeg gnijezda'' učinili na polju humanizacije i osvještavanja društva mnogo više nego mnoge stručne knjige.

Radiosarajevo.ba: Nedavno ti je uručena nagrada Fondacije Farah Tahirbegović. Šta za tebe znači ova nagrada?
Hasanbašić: Drago mi je da je ideja i sama borba za destigmatizaciju prepoznata od strane osoba koje mene lično ne poznaju, već su samo upoznati sa onim što sam do sada uradio. Mnogo mi znači i činjenica da nije bilo nikakvog konkursa, nego sam predložen od strane drugih, te što nagrada nosi ime osobe koja je nesebično poticala angažiranost kod mladih, koja je sebe davala u umjetnost i književnost smatrajući to zadovoljstvom, a ne poslom. Naklonost i upoznatost medija koji su ovo popratili svakako će nam olakšati dalji rad u borbi za destigmatizaciju.