80 godina od rođenja velikana: Ibrišimović – pisac čije vrijeme tek dolazi

Jedan od najvećih bosanskohercegovačkih književnika, Nedžad Ibrišimović, autor nekih od najznačajnijih djela koje je dala naša književnost, rođen je na današnji dan prije tačno 80 godina. 

Ibrišimović, koji je nesumnjivo ostavio trajan pečat u kulturi ovih prostora, bio je romanopisac, pisac kratkih priča, pjesnik, ali i vrsni skulptor.

Piše: Faruk Vele 

U trećoj godini je ostao bez oca, pa s majkom iz Sarajeva odlazi u Žepče, gdje završava osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. godine prelazi ponovo u Sarajevo i pohađa srednju školu za primijenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo, koju uspješno završava četiri godine kasnije.

Nakon godinu dana nastavničkog rada u Žepču, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine. Bio je urednik u listovima Naši dani i Oslobođenje, jedno vrijeme je radio i kao nastavnik u Goraždu, ali je uglavnom djelovao kao profesionalni književnik. 

U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu direktno se uključio u odbranu zemlje. Na Dobrinji je organizirao KZB Preporod koja je radila i u doba blokade ovog dijela Sarajeva.

Bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine 1993–2001. te glavni urednik književnog časopisa Život 1995–98. Također, bio je član Udruženja likovnih umjetnika naše zemlje od 1982. godine. Od 1982. do 2000. je imao deset samostalnih izložbi. 

Upoznati Nedžada Bosanaca

Posebno se istakao knjigama priča. Kuća zatvorenih vrata (1964), Priče (1971), Živo i mrtvo (1978), Nakaza i  vila (1986), Kuća bez vrata i druge priče (1989), Bio jednom jedan  (2000) i romanima Ugursuz (1968), Karabeg (1971), Braća i veziri (1989), Vječnik (2005), El-Hidrova knjiga (2011). Autor je osebujnih proza Bog si ove hefte (1980), Zmaj od Bosne (1980), Dva dana u Al- Akaru (1990), Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992)... Prevođen je na češki, turski, albanski, engleski, francuski, španski, njemački, italijanski...

Ibišimovićev stariji sin Oro kaže nam da, nažalost, mnogi danas i ne znaju ko je bio Nedžad Ibrišimović, pa se i "samo ime kroz medije rijetko spominje ", a kamoli da se zna datum rođenja ili smrti jednog od najvažnijih bošnjačkih i bh. književnika/umjetnika.

"Nažalost, pored novinara, i mnogi profesori, nastavnici, političari i drugi koji kreiraju javno mnijenje, malo ili gotovo nikako ne poznaju Nedžadov rad, knjige, angažman, pa je i to jedan od razloga ovakvog katastrofalnog stanja i odnosa prema njemu. Naravno, tu je i mali broj ljudi koji znaju šta je i ko je Nedžad i svojim entuzijazmom i predanošću rade da se to prepozna i stavi na svoje mjesto... Sa ove distance mogu kazati da imam veliku odgovornost prema svemu što je Nedžad uradio i da moramo nastaviti i dalje promovirati i predstavljati javnosti, mlađim generacijama i drugim nacijama. Jer smatram da njegovo djelo zaslužuje mjesto u evropskoj i svjetskoj književnosti", kaže nam Oro.

Ističe kako bi volio da se ime Nedžada Ibrišimovića ne spominje samo na datume rođenja i smrti, već da je svakodnevno prisutan u školama, fakultetima, pozorištima, knjižarama, u medijima, u ljudima...

"Do mene dolaze informacije sa Univerziteta o naučnicima koji rade i pišu o Nedžadovim djelima i svaki put se obradujem kada nešto pročitam, pogotovo kada se mladi ljudi zanimaju. Međutim to je malo koliko bi se trebalo raditi i istraživati.

Većinom se svi vole pohvaliti kako imaju kompet knjiga u svojoj biblioteci, ali nisu ni stranicu pročitali. Žao mi je što šuti Akademija nauka i umjetnosti BiH, čiji je Nedžad bio član. Društvo pisaca BiH kao i PEN centar, također, ništa ne preduzimaju da se Nedžadovo djelo i ime prikaže javnosti u najboljem svjetlu, a bio je njihov predsjednik i osnivač", navodi naš sagovornik.

Trebao bi dobiti ulicu 

Nekako se, veli, sve svodi da ta "borba" pada na porodicu (najviše), nekoliko univerzitetskih profesora, književnika i BZK "Preporod", koji već devet godina obilježava godišnjicu smrti u Žepču.

"Nedavno sa sjedio sa jednim fakultetski obrazovanim mladićem, i na pitanje je li čitao išta od Nedžada, dobijem odgovor: "Ko je to? ". Bio je to veliki poraz i mene i porodice i obrazovnog sistema. Moramo mnogo više raditi na promociji i predstavljanju djela Nedžada Ibrišimovića. Mislim da 90 posto političara u BiH ne bi znalo nabrojati makar pet djela koja je napisao Nedžad Ibrišimović. A gdje je tu čitanje? ", pita se Oro.

Porodica Ibrišimović zahvalan je književniku Zlatku Topčiću, koji je kao direktor "Biblioteka Sarajeva" ustanovio nagradu za čitaoce koja nosi ime našeg slavnog književnika.

"Nedavno je, također, jedan Đački dom u Zenici dobio naziv po njegovom imenu, a ima i jedna Srednja škola u Ilijašu. Postoji inicijativa Općine Centar Sarajevo iz 2016. godine, da se Osnovna škola na Šipu koja je u izgradnji nazove po njemu. To bi bio dobar i lijep početak za Sarajevo. Smatram da bi trebao dobiti svoju ulicu i park u Sarajevu, ali i drugim bosanskohercegovačkim gradovima i neka ovo bude poziv da se konačno pokrenu i izglasaju te inicijative", naveo je.

Genijalnost talenta Nedžada Ibrišimovića, zapisat će dobri poznavatelji njegovog rada, ne blijedi. No, po čemu bi Nedžad Ibrišimovović volio da ga pamte?

"Nedžad je bio veliki perfekcionista. Znao je i po stotine listova napisati, pa izbrisati dok ne dođe do pravih riječi i rečenica. Kako je i sam govorio, pisao je teško, jer je imao odgovornost prema knjigama i prema čitaocima. Svaka rečenica u bilo kojoj njegovoj knjizi ili tekstu je puna, snažna, i što je najvažnije „živa“. Želio je da kada na papiru napiše kiša, papir postane mokar. Jer knjiga nije samo ono što u njoj piše. Treba čitati i razmišljati", kazao je Ibrišimović autoru ovih redaka, te dodao:

"Zato je dodatne napore ulagao na čitaoce i važnosti čitanja kao procesa, koje je isto tako teško kao i proces pisanja. Kada spominjemo knjige i pisanu riječ, ne smijemo zaboraviti i njegove slike, crteže i skulpture koje su za mnoge ljubitelje i znalce umjetnosti, čudo, jer su jednistvene, originalne, specifične i unikatne. Šta je to što ih izdvaja od standarda? To je ideja sjene, koja je i dan danas tema za promišljanje, razgovore i rasprave".

Život posvećen "Vječniku"

Koliko je Ibrišimović bio posvećen stvaratelj svjedoči i činjenica da je svoje kapitalno djelo, roman "Vječnik", pisao čak 47 godina.

"Nije šala cijeli svoj život posvetiti pisanju te knjige. A imao je veoma dinamičan život i svašta je prošao i vidio. Opet da nije tako bilo ne bi ni mogao pisati takvo djelo.

Dakle, 47 godina pisanja "Vječnika" i nakon toga još pet godina za El-Hidrovu knjigu, sveukupno 52 godine. Toliko godina života, učenja, istraživanja, mudrosti, uspona i padova stalo je u 500 strana te dvije knjige.

Za ovih 15-ak godina od prvog izdanja, mnogo toga se izdešavalo, nekoliko nagrada, nominacije za Nobela, naučni skupovi, simpoziji, prevodi na engleski, češki, mnoge polemike, naučni radovi, izučavanja, doktorati, devet izdanja...a njegovo vrijeme tek dolazi", komentira Ibrišimović mlađi.

Nadalje, Oro ističe kako mnogi domaći i svjetski intelektualci smatraju da je Nedžad za "Vječnika" i "El-Hidrovu" knjigu trebao dobiti Nobelovu nagradu.

"Sama nominacija je velika stvar i donijela nam je mnogo radosti. Ja lično mislim da se za nominaciju treba dobro pripremiti i uraditi sve po njihovim pravilima i procedurama. Jer ako se to dobro ne pripremi, knjiga koja je možda i najbolja poput "Vječnika", neće doći do žirija koji odlučuje. A onda je pitanje da li se nagrađuje kvalitet ili nešto sasvim drugo (što možemo vidjeti kod prethodnih dodjela). Čak je otac i napisao na konstataciju da su Ivo Andrić i Nagib Mahfuz dobili Nobelovu nagradu zato što su pisali loše o muslimanima, da on ne bi napisao ništa ružno o muslimanima po makar nikada ne dobio tog Nobela", podsjeća Oro.

Bosna je velika tema u djelima Nedžada Ibrišimovića. Njegova "muslimanska trilogija" dosta govori o našoj domovini, njezinoj prošlosti, ali i daje lekcije za budućnost.

Šta je, zaista, bila Bosna Nedžada Ibrišimovića u svjetlu njegovih dijela?

"Na ovo pitanje bih izdvojio dio iz njegovog posljednjeg intervjua u Beharu:

„Ne vidim šta to čovjek ima osim pamćenja i sjećanja! Davno sam se još usudio izreći da prošlost nije prošla, a da je historija jedna neiscrpna, živa, stvarna, faktička, pulsirajuća storija i za onog koji hoće da piše i za onog koji hoće da čita.

I ko kaže da je historija definisana jednom za svagda?

Zar su zločini u Srebrenici prošli? Ako su prošli, znači li to da ih više nema? Ako ih nema, znači li to da ih nikada nije ni bilo?...

Ništa nije prošlo, sve što se dogodilo uvijek se i neprekidno događa...“

Naša historija je u potpunosti živa i mi ljudi sadašnjosti smo veoma odgovorni za svoju prošlost isto tako kako smo odgovorni za svoju budućnost".

Jer, Bosna to je jedna dobra zemlja, i još ćilimom zastrta", reći će Ibrišimović mlađi.

Da vidi današnju Bosnu...

Tokom agresije na našu zemlju Ibrišimović bio simbol bosanskohercegovačkog otpora. Poznato je da je on u odbranu napadnute domovine stao ne samo svojim perom, već i oružjem.

"Odmah je stao u odbranu svoje zemlje, na početku sa jednim običnim nožem, a kasnije sa „tandžarom“ i nekoliko metaka. Bili smo opkoljeni na Dobrinji pune četiri godine. U to vrijeme su nastala djela poput "Knjige Adema Kahrimana napisane Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem", ratni tekstovi i članci, koje je 1996. sastavio u knjigu "Ruhani i šejtani inspiracija" koja je i danas veoma aktuelna i popularna. U tom periodu je napisao i jednu od najljepših pjesama o domovini, a to je pjesma "Bosna". Tamo je oformio i podružnicu Kulturnog društva Bošnjaka "Preporod" gdje se i kulturnim otporom branio od agresije", kazao je. 

Neizostavno je i pitanje da li bi Nedžad Ibrišimović bio zadovoljan današnjom Bosnom i Hercegovinom i svime što se u i oko nje dešava?

"Naravno da bi mu smetalo ovo sve što nam se dešava i ne bi bio zadovoljan.

Opet ljudi su ti koji čine državu i ljudi se moraju mijenjati, nabolje, naravno. Moramo se edukovati, poštovati međusobno, graditi zajedništvo, a ne razdor koji može dovesti samo do još većeg pogoršanja već lošeg stanja. Moramo se upoznavati, razmjenjivati iskustva, ideje, raditi 24 sata dnevno. Samo tako se možemo odbraniti od svih napada i izazova koji nas okružuju. Mislim da je to zemlja za koju se Nedžad borio i za koju je dao cijelog sebe i sve što je stvorio", zaključio je Oro Ibrišimović.