Vječnik / Devet godina od smrti Nedžada Ibrišimovića: Bosna je ćilimom zastrta

15. 09. 2020. u 08:58:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 898

Danas se navršava devet godina od smrti jednog od najvećih bosanskohercegovačkih književnika, Nedžada Ibrišimovića, autora nekih od najznačajnijih djela koje je dala naša književnost. Umro je 15. septembra u 71. godini.

Piše: Faruk Vele

Idućeg mjeseca navršit će se i 80. godišnjica rođenja ovog umjetnika koji je nesumnjivo ostavio trajan pečat u našoj kulturi.

Ibrišimović je bio romanopisac, pisac kratkih priča, pjesnik, ali, kako je, nažalost, nedovoljno poznato, i vrsni skulptor.

U trećoj godini je ostao bez oca, pa s majkom iz Sarajeva odlazi u Žepče, gdje završava osnovnu školu. Nakon jednogodišnjeg pohađanja tehničke škole u Zenici, 1957. godine prelazi ponovo u Sarajevo i pohađa srednju školu za primijenjene umjetnosti, odsjek vajarstvo koju i završava 1961. godine.

Velika djela

Nakon godinu dana nastavničkog rada u Žepču, upisuje studij filozofije u Sarajevu i diplomira 1977. godine. Bio je urednik u listovima Naši dani i Oslobođenje, jedno vrijeme je bio nastavnik u Goraždu, ali je uglavnom bio profesionalni književnik.

U toku agresije na BiH direktno se uključio u odbranu zemlje. Na Dobrinji je organizirao KZB Preporod koja je radila i u doba blokade ovog dijela Sarajeva, podsjeća Historija.ba.

Bio je predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine 1993–2001. te glavni urednik književnog časopisa Život 1995–98. Također, bio je član Udruženja likovnih umjetnika BiH od 1982. godine. Od 1982. do 2000. imao deset samostalnih izložbi.

Objavljivao je prozu, drame i pjesme. Posebno se istakao knjigama priča Kuća zatvorenih vrata (1964), Priče (1971), Živo i mrtvo (1978), Nakaza i vila (1986), Kuća bez vrata i druge priče (1989), Bio jednom jedan (2000) i romanima Ugursuz (1968), Karabeg (1971), Braća i veziri (1989), Vječnik (2005), El-Hidrova knjiga (2011). Autor je osebujnih proza Bog si ove hefte (1980), Zmaj od Bosne (1980), Dva dana u Al- Akaru (1990), Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992)... Prevođen je na češki, turski, albanski, engleski, francuski, španski, njemački, italijanski...

"Nedžad Ibrišimović privlačio je pažnju svojom osebujnom pojavom ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, jer sve je u njegovom ponašanju nagovještavalo da je riječ o osjetljivom, tankoćutnom, a istovremeno silovitom čovjeku, koji nije pravio životne kompromise. Takav je bio i u književnosti, u kojoj se mogla osjetiti njegova komplikovana ličnost, njegovo neposredno, pošteno i otvoreno vjerovanje u načela života i svijeta za koja je intimno smatrao da predstavljaju apsolutni okvir svekolikog postojanja", pisao je novinar i književnik Jasmin Agić.

Ibrišimović je, ističe Agić, stvarao teško i s mukom, porađao je književnost, kako je često volio reći, neprekidno se boreći s fantazmama vlastitih umjetničkih ambicija, ne sluteći da su njegove knjige jezički i umjetnički dragulji.

"Ako je i pisao uz patnju, njegova književnost bila je čisti jezički delirij toliko nespojiv s njegovim smušenim, tvrdim i oskudnim govorom, koji je nebrojeno puta bio pokretač piščevih nesporazuma s društvom i okolinom", navodio je Agić.

Miljenko Jergović je u povodu Ibrišimovićeve smrti 2011. pisao o "piscu koji je klesao stijene". 

Premda je sve njegovo bilo provincijsko i zatureno, mimo puteva i metropola, bilježio je Jergović, Ibrišimović u sebi nije imao ničega provincijalnog ili provincijskog.

"Nisam primijetio da je u Hrvatskoj igdje notirana smrt ovoga pisca. Mimo otužnih manjinsko-klerikalnih klovnova po predsobljima zagrebačkih književnih društava, gdje većinci sa svojih marulićevskih visina na bošnjačke, crnogorske, pa i srpske pisce gledaju sa specifičnim intelektualnim simpatijama – baš kao da se to na njihove oči orangutani i čimpanze uče pisati sonete, Nedžada Ibrišimovića u Hrvatskoj nakon zadnjega rata zapravo nije ni bilo. A nije ga previše bilo ni prije. Istina, od te hrvatske izočnosti nije imao veće štete. Na gubitku su oni koji ga nisu čitali. Kada bi se sav živi vrh južnoslavenskih književnosti trebao sabrati i rasporediti u dva renaulta 4, bilo bi unutra mjesta za Nedžada Ibrišimovića. Možda baš za upravljačem crvene četvorke", zaključuje Jegović.

Oborio sve rekorde

Agić je primijetio kako je Ibrišimović proganjan i "zbog svojih islamskih uvjerenja".

"Pojava 'Vječnika' izazvala je pometnju u bosanskohercegovačkoj književnosti, a pisac za koga su mnogi olako govorili da je zbog svojih 'muslimanskih uvjerenja' odbacio umjetnost pokazuje da genijalnost talenta ne blijedi", konstatira Agić.

Nakon izlaska iz štampe remek djela Vječnik (2005.), Društvo pisaca BiH ga je kandidiralo za Nobelovu nagradu. Roman Vječnik je oborio sve rekorde u izdavačkoj kući Svjetlost iz Sarajeva, uključujući i Selimovićev Derviš i smrt. U januaru 2009. godine u izdanju IKD "Šahinpašić" objavljeno je osmo izdanje Vječnika, a ukupan tiraž svih izdanja je 12.000 primjeraka.

Ipak, pored svih velikih djela, u srcima svih istinskih bosanskohercegovačkih domoljuba posebno mjesto ima jedna od najljepših pjesama o domovini, a to je upravo Nedžadova pjesma „Bosna“, posebno izgovorena poznatim Nedžadovim glasom:

BOSNA

Bosna, to je jedna dobra zemlja
kad plače klobučaju kiseljaci
sagni se i pij, niko se ne ljuti
U Bosni ima jedna tišina
u toj tišini jedna njiva
u toj njivi obeharalo stablo

Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni
Bosna ima Bosanca
Kad Bosanac liježe na počinak
on polahko glavu spušta na zemlju
da zemlju ne povrijedi
Bosna ima majku
Majka se popne na brdo iznad pruge
pa mahne mašinovođi
Majka mahne mašinovođi
a lokomotiva krisne
Bosna ima kuću
u kući živi starica
njen osmijeh je ajet o Džennetu
Izuj obuću kad prelaziš
Koranu, Glinu
Savu i Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.

Neka je vječni rahmet Vječniku i velikom Bosancu – Nedžadu Ibrišimoviću!

KOMENTARI (2)